Dirljiva briga četničkog vojvode za Hrvatsku

Od srbijanskih političara najdalje je otišao “antifašistički egzorcist” Vulin čije su teze uz bok onima kojima je pripremana agresija na Hrvatsku. Ali i u Srbiji ima onih koji misle drugačije i koji su ponukali Vučića da im se javno čudi što nalaze opravd

Upravu je srbijanski tehnički premijer Aleksandar Vučić da poništenje presude Alojziju Stepincu puno više govori o Hrvatskoj nego o Srbiji jer je nama trebalo godinu više za poništenje komunističke presude iz 1946. nego Srbiji u slučaju Draže Mihailovića. Doduše, Vučić se tada nije ograđivao od rehabilitacije četničkog “đenerala” premda je i tada govorio da je Srbija na strani antifašizma. Ta je presuda u Srbiji tada slavljena i kao rehabilitacija četničkog pokreta iako za to u odluci beogradskog suda nije bilo utemeljenja. Kao što ni u odluci Županijskog suda u Zagrebu o poništenju osude kardinala Stepinca nema utemeljenja da se govori o “ustaškom skandalu stoljeća” kojim se stvaraju preduvjeti za rehabilitaciju NDH, Pavelića i ustaškog režima. I sudac Ivan Turudić obrazložio je na objavi poništenja presude Stepincu da je Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske 1946. prekršio sva sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva, načelo zakonitosti, načelo zabrane retroaktivnog djelovanja kaznenog zakona, načelo krivnje i pravo na pošteno suđenje, žalbu i obrazlo-

U Srbiji politički vrh pokazuje jednako nerazumijevanje poništenja presude Alojziju Stepincu kao lani hrvatski vrh kad je poništena presuda Draži Mihailoviću

ženu sudsku odluku. Zapravo se u Srbiji događa podjednako nerazumijevanje kao lani u Hrvatskoj nakon poništenja osude Draže Mihailovića. Tada je potpisnik ovih redaka pisao da je to civilizacijski čin te da je najčudnije što to osuđuju čak i oni koji inače osuđuju zločine komunističkog režima, u koje spadaju i revolucionarni prijeki sudovi bez obzira na to jesu li njihove žrtve bili ustaše, četnici ili nevini. Beogradski sudac Aleksandar Trešnjev tada je istaknuo da sud nije utvrđivao je li Draža Mihailović bio ratni zločinac ili nije, već isključivo je li mu suđeno pošteno po univerzalnim postupovnim pravilima. A nije, jer je osuđen bez prava na obranu i nepristrano suđenje. Unatoč tomu, čak i neki iznadprosječno pravno obrazovani političari i protivnici komunizma populistički su se obrušili na odluku beogradskog suda. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović osudila je svaki oblik povijesnog revizionizma. Tadašnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić bio je “apsolutno zgrožen” smatrajući tu sudsku odluku velikom pogreškom kao što bi bila rehabilitacija Hitlera, Mussolinija ili Pavelića. Čak je i Tomislav Karamarko ocijenio kako će presuda utjecati na odnos dviju zemalja, dok je HSP AS tražio prekid diplomatskih odnosa sa Srbijom!? Srbijanski političari na odluku o poništenju presude Stepincu reagirali su s nešto više histerije, ali u suštini slično. Tehnički šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić očekuje reakciju Europe jer će se u protivnom, kaže, moći rehabilitirati Hitlera i Mussolinija. Najdalje je otišao “antifašistički egzorcist” Aleksandar Vulin čije su teze uz bok onima kojima je pripremana agresija na Hrvatsku. Posebno je dirljiva briga četničkog vojvode Tomislava Nikolića za Hrvatsku. Ali i u Srbiji ima onih koji misle drugačije i koji su ponukali Vučića da im se čudi što nalaze opravdanja zagrebačkoj presudi. No i u Hrvatskoj ima onih koji ne razumiju ili ne žele razumjeti da se Stepincu nije ponovno sudilo, već je sud samo trebao utvrditi je li imao pošteno suđenje. Jedan od naših najvećih kaznenopravnih autoriteta Željko Horvatić 2009. je upozoravao da kod revizije nema potrebe za “rekonstrukcijom” glavne rasprave i ponovnim izvođenjem dokaza. No povjesničar Dragan Markovina na portalu Telegram.hr očito o tomu zna puno više. Prigovarajući Turudiću što se upustio “usput u vlastite historiografske prosudbe”, sam se prilično amaterski upustio, i to ne usputno, u pravne prosudbe pa je zamjerio Turudiću što se “jedna iznimno kompleksna tema zaključila bez ikakve suvisle sudske rasprave”. Pravnom ekspertizom je zaključio: “Time, još uvijek ne ulazeći u sam meritum presude, dolazimo do jednostavnog zaključka kako je ovo poništenje sudske odluke iz 1946. također politički motivirano”. Uistinu jednostavno do banalnosti. Možda su iz njegova povjesničarskog kuta gledanja potrebni mjeseci, možda i godine, studioznog proučavanja kaznenopravnih instituta prijekih komunističkih sudova, ali za sudske profesionalce i tjedan dana je previše jer su neke stvari na prvi pogled očite. Uzgred, Markovina je potpuno promašio metu jer sudac Turudić već mjesecima radi na detaljnoj znanstvenoj analizi suđenja Stepincu s gledišta europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Od svih najdojmljivija je emotivna reakcija Dražena Budiše koji se javno odrekao revizije za sva vremena ne želeći ni na taj način dati značenje komunističkom režimu. Ako itko, Budiša ima pravo na takav osobni stav.