Cassius Clay u Rim je doputovao s vojnim padobranom na sebi
Igre su 1956. godine počele u lipnju u Stockholmu, a završile u prosincu u Melbourneu
Slaveći pobjedu, 18-godišnji sovjetski veslač zlato je bacio u zrak. Medalja je, u padu, završila u jezeru, pronašli je nisu ni profesionalni ronioci
Olimpijska zbivanja na 13. ljetnim Igrama u Melbourneu 1956. počela su prijevarom. Skupina sydneyskih studenata predvođena Barryjem Larkinom od drške za metlu i prazne konzerve pekmeza napravila je svoju olimpijsku baklju. Kada se njihov bakljonosac prepao i bacio baklju, preuzeo ju je sam Larkin i otrčao s njom u gradsku vijećnicu gdje je gradonačelnik Pat Hills održao prigodni govor. Kada se nakon nekog vremena pojavio nosač s pravom bakljom, ushićeno građanstvo već se razišlo, a gradonačelnik, onako namagarčen, nije mogao doći k sebi. Ove su igre specifične i po tome što su započele u lipnju u Stockholmu, a završile u prosincu u Melbourneu. Bilo je to prvi i zadnji put da su se OI održavale u dva različita grada i u različito vrijeme, što je potpuno protivno Olimpijskoj povelji.
Krvavi vaterpolo
Početkom studenoga te 1956. godine 200.000 sovjetskih vojnika izvelo je invaziju na Mađarsku, a samo mjesec dana nakon toga mađarski i sovjetski vaterpolisti sučelili su se na OI. Bila je to najprljavija utakmica u povijesti tog sporta. U vodi su padali šamari i laktarenja, ispod vode udarci nogom u trbuh i genitalije. Seriju brutalnih prekršaja Rus Prokobov završio je udarcem šakom u lice dvostrukog strijelca Zadora. Švedski sudac isključio je trojicu Sovjeta i jednog Mađara i, kod rezultata 4:0 za Mađarsku i prije isteka vremena, odsvirao kraj. “To nije bio vaterpolo. Bio je to boksački meč ispod vode”, ustvrdio je Ervin Zador čija je slika (raskrvavljena lica) obišla svijet. Ovaj je događaj odredio atmosferu Igara na kojima su sovjetski sportaši doživljavali negodovanja publike. Nakon Igara čak 45 čla- nova mađarske delegacije odbilo je vratiti se u okupiranu im domovinu, a među onima koji su se vratili bio je i boksač Laszlo Papp, koji je ostvario dotad nezabilježeno. Osvojio je treće boksačko olimpijsko zlato uzastopce. Negodovanja, ali i podsmijeh publike doživio je i Vjaćeslav Ivanov. Slaveći pobjedu, 18-godišnji je sovjetski veslač zlato bacio visoko u zrak. Medalja je, u padu, završila u jezeru Wendouree. Ondje je nisu pronašli ni profesionalni ronioci pa se morao utješiti zamjenskom kolajnom. Prava utjeha bile su mu tek pobjede na sljedećim dvojim Igrama. Prve Igre na kojima je neko od natjecanja gledao papa bile su rimske 1960. Doduše, Ivan XXIII. gledao je polufinala kanuista, i to s prozora ljetne rezidencije u Castel Gandolfu, iznad jezera Albano. Igre u Vječnom Gradu obilježilo je troje tamnoputih sportaša – američka sprinterica Wilma Rudolph, američki boksač Cassius Clay i etiopski maratonac Abebe Bikila. Clay je u poluteškoj kategoriji osvojio zlato i potom je tu kolajnu bacio u rijeku jer ga nisu pustili u bjelački restoran u nje- govu rodnom gradu Louisvilleu. Tako barem kaže iskonstruirana legenda vezana uz borca koji je puno veću slavu postigao nakon što je promijenio ime (Muhammad Ali) i vjeru (konvertirao je na islam). Inače, Clayu je put zrakoplovom u Vječni Grad teško pao pa si je kupio vojni padobran koji je cijelo vrijeme leta imao na sebi. Uz puno izrečenih molitvi.
Surinamac zakasnio na utrku
Zbog vrućine maratonska je utrka održana noću, a stazu su osvjetljavali vojnici držeći baklje. Do zlata je, i to bos, dotrčao Bikila koji je postao prvi olimpijski pobjednik iz crne Afrike. Četiri godine kasnije, u Tokiju, Etiopljanin je postao prvi dvostruki uzastopni maratonski pobjednik, ali tada je trčao u tenisicama. Nastupio je Bikila i u Ciudad de Mexicu 1968., ali je zbog frakture stopala odustao prije polovice utrke. Sljedeće godine Bikila je doživio tešku prometnu nesreću koja ga je do kraja života (do 43. godine) vezala za invalidska kolica. Status invalida, ali u prvih 11 godina života imala je i Wilma Rudolph koja je, zbog poliomijelitisa (dječje paralize), vrlo kasno prohodala. Ona je u Rimu osvojila tri zlata (100 i 200 metara te 4x100), a zbog gracioznosti prozvali su je Crnom Gazelom. Usred natjecanja Igre su napustili danski nogometaši i biciklisti kritizirajući organizatore i izražavajući poštovanje prema 23-godišnjem sunarodnjaku Knutu Jensenu, koji je umro vozeći biciklističku utrku na temperaturi od 34 stupnja. No obdukcija je pokazala da je razlog tragičnom ishodu bio i u zabranjenom stimulansu za cirkulaciju (ronicol). Potpuno pokisnuo kući je otišao Wym Essajas, prvi surinamski olimpijac. Zbog greške u komunikaciji on je, misleći da je na redu popodne, došao na stadion i doznao da je njegova utrka prošla. Od sportaša iz bivše SFRJ najviše su se radovali nogometaši, naraštaj Matuša, Perušića, Ankovića, Galića... Oni su nakon ždrijebane polufinalne pobjede nad Talijanima (tada se nisu izvodili jedanaesterci, već se pobjednik izvlačio iz šešira), osvojili i zlato (3:1 protiv Danske). Bilo je to prvo zlato za SFRJ nakon tri uzastopna izgubljena finala.
Danski biciklist umro je tijekom utrke pa je dio sunarodnjaka ranije napustio Igre 1960.
Nogometaši SFRJ pamtit će zauvijek Rim, tad su osvojili prvo olimpijsko zlato za Jugoslaviju