TRPITE ONO ŠTO MORATE?
Mitterrand i Kohl: Znali su da će kriza zateći euro nepripremljenim
Osamdesete i rane devedesete godine prošlog stoljeća nisu bile baš naklonjene monetarnom sustavu Europe. Prvi udarac desetljeća označio je početak jedne velike globalne recesije (1979. – 1982.), komplicirajući zadatak održavanja valuta Europe u međusobnoj vezi koju je trebalo zadržati u određenoj proporciji i, u trenutku kada je relativna stabilnost tečajeva bila vraćena, u pokušaju Europe da učvrsti svoju monetarnu uniju, nova recesija koja je nastupila početkom devedesetih potpuno ju je opustošila. Nakon gotovo dva desetljeća provedenog u pokušajima i promašajima da fiksiraju svoje tečajeve, da stvore europski Bretton Woods nakon Nixonova šoka, liderima Europe bio je nametnut surov izbor: napustite potpuno monetarnu uniju ili dajte sve od sebe pretvarajući sustav mnogobrojnih valuta s kvazifiksiranim deviznim tečajevima u jednu jedinstvenu monetu: u valutu po imenu euro. Na toj prekretnici su se, između 1991. i 1993., našli Giscardovi i Schmidtovi direktni nasljednici, predsjednik Francuske François Mitterrand i kancelar Njemačke Helmut Kohl, koji su predstavljali pokretačku snagu
iza projekta eura. Mitterrandov bivši ministar financija Jacques Delors, koji je do tog vremena bio postao svemoćni predsjednik Europske komisije, upozorio je Mitterranda da je jedna pristojna monetarna unija zahtijevala mnogo više od pravila i komiteta sa sjedištem u Bruxellesu. U najmanju ruku, zahtijevala je stanoviti zajednički javni dug (kao što je Alexander Hamilton, prvi tajnik američkog Ministarstva financija, naveo prilikom osnivanja SAD -a) i zajedničku investicijsku politiku (kao što su pripadnici New Deala vrlo dobro znali). Mitterrandova reakcija oko 1993. bila je u poznatom francuskom stilu. Da, potvrdio je, potreban nam je kako stanoviti zajednički dug tako i investicijski program koji bi pokrivao cijelu uniju. Međutim, ovo je zahtijevalo određeni stupanj političke unije koju ni on ni Helmut Kohl nisu mogli nametnuti svemoćnim elitama Francuske i Njemačke. Mitterrandovo je kakvo-takvo rješenje bilo namjerno postaviti kočiju ispred konja, i onda čekati susret s kamenčinom na cesti kako bi se uvjerilo putnike s europskog zadnjeg sjedišta da je nužno promijeniti konfiguraciju. Europske valute bi se prvo stopile jedna u drugu. I kada bi nastupila sljedeća globalna financijska kriza, upravljači polugama moći u Francuskoj i Njemačkoj bi shvatili da trebaju spojiti svoje političke sisteme u neku vrstu federacije. Mitterrand je procijenio da bi jedinstvena valuta bez zajedničkog duga, ili agregatna investicijska politika koja bi uzimala kapital iz zemalja s viškom da bi ga investirala u zemlje s deficitom, bila veoma problematična. Barem je to bilo ono što je povjerio Jacquesu Delorsu u četiri oka. Uvidio je da bi oštra financijska kriza zatekla euro nedovoljno pripremljenim. Ali je također duboko vjerovao da, kada bi ta sljedeća globalna kriza neminovno nastupila, njegovi i Kohlovi nasljednici ne bi imali drugu alternativu osim da se prešutno slože s političkom unijom neophodnom za spašavanje zajedničke valute. Ukoliko u tome ne bi uspjeli, euro bi se smežurao i umro. Na srceparajući način Mitterrandovi i Kohlovi nasljednici pokazali su se nevjerojatno nedoraslima situaciji kad je majka svih financijskih kriza 2008. zakucala na vrata prisiljavajući euro da se baci u kovitlac osamnaest mjeseci poslije. Tijekom ljeta 2015. imao sam taj privilegij (ako je to prava riječ) sudjelovati u dugim sastancima zajedno s njima i slušati ih tijekom telekonferencija koje su trajale do u sitne jutarnje sate. Mitterrand i Kohl ne bi vjerovali da će njihovi nasljednici biti toliko nesposobni da se nose sa situacijom kada je nastupila kriza eura. Imali su brojne prilike da pomognu da se stvori politička unija kojoj se Mitterrand nadao, ali su izgubili baš svaku od tih mogućnosti (vidjeti peto poglavlje). Pitanje je zašto. Zašto je Europa propustila priliku da se konsolidira u sklopu svog suočavanja s dugotrajnom krizom koja je nastupila poslije 2008. godine? Sjedinjene Države su od početka 19. stoljeća pa nadalje iz svake financijske krize izlazile jače i bolje povezane. Zašto to nije bio slučaj i s Europom? U naše je vrijeme uobičajeno da Europljani žale za nedostatkom kvalitetnog rukovodstva i da čeznu za liderima iz prošlih desetljeća. „Samo kad bismo imali jednog Mitterranda, Giscarda, Kohla ili Schmidta u današnjoj vladi“, standardna je žalopojka koja se ponavlja po kafićima, u taksijima pa čak i u europskim parlamentima, čija je implikacija da bi se, ako bismo kojim slučajem imali te nepostojeće lidere, Europa sada ujedinjavala onako kako je to napravila Amerika poslije 1929., pod upravom Franklina D. Roosevelta. Ali stvari nisu tako jednostavne. Ponajprije zbog razloga naznačenih u prethodnom poglavlju, to jest zato što unija Europe ni po čemu nije nalik na uniju Amerike: ona je bila osnovana kao administrativno tijelo koje je trebalo služiti jednom industrijskom kartelu prije nego politički mehanizam kojim bi se balansirali konkurentni interesi u demokraciji. Osim toga, danas postoje ozbiljni razlozi zbog kojih političko vodstvo nije više ono što je nekada bilo širom svijeta. Ovo nije posljedica nekakvog kvarenja gena vodstva kod današnje generacije. Prije će biti da je riječ o depolitizaciji samog političkog života, koji je u tom smjeru vodila i poticala tehnokratska monetarna unija Europe, a koja je, pak, sa svoje strane, odvraćala od bavljenja politikom prirodno nadarene pojedince s izraženim osobinama karakterističnim za zoon politikon. Što se više bitnih političkih odluka prepušta na izbor neizabranim tehnokratima drugog reda, to manje nadarenih muškaraca i žena ulazi u politiku. Pitam se bi li mladi Mitterrand ušao u politiku u Europi gdje su pitanja kamatnih stopa, poreznih obveza i socijalne politike predana bezličnim birokratima?
I Mitterrand i Kohl bili su svjesni da je za euro potreban određeni stupanj političke unije, ali nisu je mogli nametnuti svemoćnim elitama Francuske i Njemačke