Što manje “dubokih grla”, to veća novinarska vjerodostojnost

Anonimni izvor samo je ponekad ključ za otvaranje velike medijske priče, poput “visokog pravosudnog izvora” koji je Nacionalu rekao zašto se glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan vozi u blindiranom autu. To pak potaklo Zdravka Mamića da javnosti iznese svoju istinu i do kraja razgoliti odnose u pravosuđu i donekle u politici. Odnos “visokog pravosudnog izvora” i Nacionala primjer je korektne vezane trgovine medija i osobe koja raspolaže relevantnim informacijama u kojoj su svi na dobitku: Nacional je dobio besplatnu reklamu (citiran u svim medijima, a vjerojatno je prodano nešto više primjeraka) i ponešto na ugledu, a “duboko grlo” poslalo je poruku ciljanom subjektu ili nekolicini njih ne bi li pravi isplivao. Nasuprot ovom primjeru anonimnog izvora od kojeg je bilo koristi, danas gotovo ne možete pročitati članak ili čuti bilo kakvu informaciju a da se novinari u njima ne pozovu na “izvor blizak” ili “izvor iz vrha” ovoga ili onoga, koji ne govori nešto bogznašto važno. S političkih tema ta se pošast prelila i u druga područja pa je Večernjakov glavni urednik Dražen Klarić nedavno odbio objaviti neku gospodarsku informaciju napisanu “zahvaljujući” neimenovanom izvoru. Ili, u nedavnoj analizi rezultata neformalnog glasanja u UN-u – koja sugerira pitanje treba li se Vesna Pusić povući iz utrke za čelnicu te organizacije – s imenom i prezimenom svoje mišljenje, negativno i nimalo uvijeno, rekli su Vlatko Cvrtila, Žarko Puhovski i Davorin Rudolf. Uz ta svima poznata imena u članak je upleten i “jedan analitičar” koji je rekao da V. Pusić nije uspjela unaprijediti rad ni Ministarstva. Ta ocjena je tako plošna da bi članak bez nje bio vredniji. Redovito novinarsko pozivanje na neimenovane izvore put je u etičku močvaru. Zaključili su to i svjetski mediji pa je, primjerice, New York Times ovih dana osvježio svoj etički kodeks u tom poglavlju i formulirao nove smjernice: svaku priču baziranu na anonimnom izvoru mora odobriti izvršni urednik ili njegov zamjenik i citiranje anonimnog izvora koristit će se rijetko, samo kad su takvi citati ključni za priču. I Večernjak želi izbjeći etičku močvaru pa se počelo inzistirati da glavni urednik ili njegov zamjenik (ponekad urednik rubrike) mora znati tko je anonimni izvor, odlučuje je li dovoljno relevantan, može li mu se vjerovati i tek tada odobrava prostor u novinama. Svaki će neimenovani izvor, kao i dosad, biti potpuno zaštićen. Istina, mediji vole priče s tajnom koju tek treba razotkriti, posebno ako su uključene poznate osobe. S druge strane, rijetki su izvori koji će otkriti neku tajnu zbog “općeg dobra”, prije će biti potaknuti namjerom da manipuliraju (spinovi i probni baloni) medijem, a onda i javnošću za vlastite ili ciljeve institucije za koju rade. S druge strane, inflacija anonimnih izvora u novinarskim prilozima govori i o nedovoljnom angažmanu novinara da uvjere sugovornika kako će njegovo mišljenje imati značaj i težinu te postići cilj samo uz njegovo ime i prezime. Drukčije, ta “duboka grla” ruše vjerodostojnost medija i odaju izmanipulirane novinare.

Pozivanje na neimenovane izvore put je u etičku močvaru, stoga urednik mora znati tko je anonimni izvor i procijeniti njegovu relevantnost