“Gazda” nije film o Ivici Todoriću iako jako puno govori o njemu
Redatelj Dario Juričan, sin prodavača u Unikonzumu, vratio se, kaže, 40 godina unatrag da bi shvatio ambiciju, umreženost, politiku
Ivicu Todorića dva sam puta molio za intervju i oba sam puta nježno bio odbijen. U Agrokoru su mi ljubazno dali dozvolu za snimanje Arsen Oremović “Gazda” je edukativan film, namijenjen svakom građaninu regije kao svojevrsni test stvarnosti – govori redatelj Dario Juričan uoči premijere dugometražnog dokumentarca na filmskom festivalu u Motovunu koja će biti održana u petak. Iako se u filmu nekoliko puta izrijekom spominje da “Gazda” nije film o Ivici Todoriću, on jako puno govori o njemu kroz niz, malo je reći, spornih točaka – od privatizacije bivših državnih poduzeća, povezanosti sa strukturama moći (HDZ, Bandić) do, u filmu osobito slikovito opisane, situacije sa stjecanjem vlasništva nad Kulmerovim dvorima – od kojih baš svaka izrečena u filmu ima svoje službeno dokumentirano pokriće. S obzirom na moć glavnog junaka, bit će zanimljivo vidjeti daljnji razvoj nesporno zanimljiva istraživačkog filma obojenog osobnom notom koji djeci realnije govori o tome gdje živimo nego što ih uče u školama. – Već dugo mi se motalo po glavi kako spojiti novinarstvo i film – objašnjava Juričan: – Razgovarao sam s puno urednika i novinara, a korporacija Agrokor je gotovo uvijek apostrofirana kao tabu-tema. Mehanizmi odnosa medij – oglašivač mi je bio jasan, ali moralo je tu biti više od toga. Iz čiste znatiželje počeo sam kopati i naišao na tekst o Ivici Todoriću koji je, pod naslovom Državni prijatelj broj jedan, Saša Paparella objavio u nekadašnjem Styrijinu tjedniku Forum, i onda mi je kliknulo: pa o ovome se zapravo ne zna puno! Poklopilo se da je i moj otac 40 godina radio u Konzumu, odnosno nekadašnjem Unikonzumu, pa sam mogao temi prići i s osobne strane. Tri godine je mom timu trebalo da posložimo kockice, od čega smo barem dvije godine tapkali u mraku. Počeli smo snimati još 2013., mislio sam da će nam trebati godina i pol. Potpuno kriva procjena!
Što ovaj film, po vašem mišljenju, govori o Hrvatskoj?
Negdje na početku filma narator kaže – ovo je film o uspjehu i kako se do njega došlo, ovo je film o neuspjehu i kako u njemu živimo. Mi živimo neku konstantnu tranziciju, kao neki sobni bicikl koji iz boravka bude premješten u kupaonicu, pa u špajzu, pa u WC, pa malo na balkon. Ja na kraju svega ipak vjerujem u institucije. Recimo, povjerenik za informiranje. Novinari u Hrvatskoj devedesetih mogli su samo sanjati o zahtjevu za pristup informacijama, a upravo na osnovi toga mi smo dobili gotovo 70 posto informacija za film. I nije da nije bilo problema. Ministarstvo financija, MUP, AZTN odbili su mi dati pojedine dokumente, pa sam ih prijavio povjereniku. Evo čekam godinu i pol da dođem na red, iako je zakonski rok 30 dana. Bilo je i smiješnih situacija, primjerice, kada sam poslao zahtjev za pristup informacijama jednom gradu, a službenica mi je zabunom forvardirala internu prepisku između nje i kolegice kako će one meni odgovoriti – “budemo mu rekle da prvi zahtjev radi susjedni ured, a za onaj drugi da nismo nadležne, treći ću sada potražiti, a uostalom, tko je taj čovjek, on to sigurno traži za nekog drugog”. Mene je to nasmijalo i odmah sam nazvao službenicu, da joj ne bude veliki neugodnjak. Imam njenu e- mail adresu, nju i kolegicu pozvat ću na premijeru filma.
Jeste li imali kontakt s Ivicom Todorićem ili bilo kim od njegove obitelji?
Ivicu Todorića dva sam puta molio za intervju i oba sam puta nježno bio odbijen. Žao mi je što toliko zazire od medija. Devedesetih je znao davati po četiri-pet intervjua godišnje. U Agrokoru su bili ljubazni i dali su mi dozvolu za snimanje u Konzumu i korištenje glasila Unikonzuma koje je izlazilo do 1994.
Kakve reakcije očekujete? Određene medijske bojkote?
Film je utemeljen na dugotrajnom istraživačkom radu, faktičan je, nema žutila, ne zadire u obitelj. Napravili smo edukativan film o tome kako se uspijeva u Hrvatskoj i mislim da bi trebao ući u filmsku lektiru u srednjim školama. Ivicu Todorića ću prvog zvati na premijeru, koju planiramo za listopad.
Je li bilo ikakvih “poziva” da ne radite film?
Jao, nije! Čekali smo taj poziv kao ozebli sunce pa da nabrijemo kampanju filma!
Napravili smo edukativan film o tome kako se uspijeva u Hrvatskoj. Faktičan je, nema žutila, ne zadire u obitelj
Ispada da su sretne firme koje je Todorić kupio jer ih nije uništavao, ali to opet govori o tome da prave tržišne utakmice nema – da je riječ o monopolistu koji je iznad države i može diktirati uvjete radnicima i državi kako želi?
Nismo u film ulazili tako tezično. Bavili smo se mehanizmima, nismo se bavili posljedicama – neka nam bude oprošteno. Zanimali su nas počeci, ishodišta, kako je to sve krenulo. Trebalo se vratiti 40 godina unatrag da bi se razumjela ambicija, umreženost, politika. Koktel tih triju stvari bila su naša preokupacija.
O kojem biste sljedećem gazdi (tajkunu) voljeli raditi film? Koji bi vam filmski bio najpoticajniji?
Mislim da smo, što se korporacija tiče, tek na slovu A – uz Agrokor, tu su ostale još dvije...