Iz rata još nosim geler među rebrima
Među prvim je ranjenima u 106. brigadi i prvi na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama
Priznajem, razočaran sam malo, zaboravili su na nas prve ranjenike – kaže Zlatko Kovač, koji je umirovljen iz vojske 1996. godine suzana.lepan-stefancic@vecernji.net Zlatko Kovač pravim je čudom preživio taj krvavi 2. kolovoza 1991. Gotovo je iskrvario, bez pulsa je dovezen u bolnicu, a spasio ga je – veterinar, pokojni Hrvoje Lukačević. Na tijelu ima, izmjerio je, 134 centimetra rezova od operacija. Minobacačke su granate pljuštale na Tenju, osječko prigradsko naselje. Jedna je pogodila kuću u kojoj se zatekao na položaju, a geler kao “uspomenu” na nju ponijet će u sebi i u grob. – Začahurio se među rebrima, ne mogu ga izvaditi. Jedan sam poklonio liječniku, a jedan čuvam. Oštar je kao žilet – pokazuje nam 59-godišnji Zlatko. Imao je tada 34 godine. Zlatko je među prvim ranjenima u 106. brigadi, a prvi je ranjenik uopće koji je stigao na rehabilitaciju u Krapinske toplice. Obrani domovine pridružio se 28. lipnja 1991. Kada je izdan hrvatski dinar, nisu ga se usudili dovesti u Osijek pa je Zlatko dobrovoljno bio dio ekipe koja je išla po njega u Požegu. – Kombi je bio pun vreća s novcem, a ispred i iza nas policijski automobil. Nisu nam dopustili ni da vidimo kako izgleda – smješka se on. Kada je ranjen u Tenji, proveo je 19 dana u bolnici, a potom se zaputio k rodbini u Sveti Križ Začretje. Sjeli su na vlak oko ponoći, pred jutro su stigli u Zagreb. – Nismo imali novca pa nismo mogli platiti taksi. No, kada je supruga rekla da sam ranjen, taksist nas je ukrcao u automobil i odvezao, samo smo mu gorivo platili – govori Zlatko. Liječnici su ga uputili na rehabilitaciju u Krapinske toplice. Ostao je do 21. rujna pa se vratio u Osijek. Već četiri dana kasnije ponovno je zadužio odoru i oružje. Umirovljen je 28. prosinca 1993. kao satnik i počasni bojnik te 60-postotni invalid. Nije to bio kraj, “podignut” je za Bljeska i Oluje. – I kada sam sve to odradio, razdužio sam se 1996., dobio sam infarkt – iznosi on. Osjeti i danas svaku promjenu vremena. Ne smije se ni protegnuti na miru, da ga ne štrecne “uspavani” geler. Izvađena mu je slezena i dio rebra. – Priznajem, razočaran sam malo, zaboravili su na nas prve ranjenike – kaže Zlatko, dok mu obitelj dodaje kako je jedino važno da je živ.