‘Odlazni terminal’ za mlade je u svim zemljama isti
Iskrenost, jednostavan i lak prelazak iz umjetnosti u realnost, vrijednost je beogradske predstave
U dilemama o životu u Srbiji (u kojoj mladi i obrazovani loše prolaze) ili odlasku iz nje prepoznala se i zagrebačka publika Bojana Radović “Odlazni terminal” predstava je mladih glumaca. O mladima i za mlade. Govori o možda i najvećem problemu aktualnog trenutka – ostati ili otići. Riječ je o tekstu Jelene Paligorić koji je režirala Tea Puharić, predstavi koju smo vidjeli u sklopu Ljetnih noći Teatra Exit u Muzeju za umjetnost i obrt, a koja je nastala u koprodukciji beogradskog Umjetničkog kolektiva Vuk Stefanović Karadžić i organizacije ISPAD Centra za interaktivnu umjetnost.
Strast za igrom
Bila je to ujedno i prilika da zagrebačka kazališna publika upozna mlade beogradske glumce, koje nema prilike često vidjeti na gostovanjima u svome gradu, a zbog toga treba ponovno pohvaliti izbor Matka Raguža i ovoljetnu smotru Exita, koja se uskoro bliži kraju. U “Terminalu” smo vidjeli Bogdana Bogdanovića, Stefana Uroša Tešića i Jelenu Puzić u tri glavne uloge te Aleksandra Jovanovića, Goricu Regodić i Predraga Kotura. Glazbu je skladao Matija Anđelković, koji je i izvodi, zajedno s Lukom Lopičićem, Mihajlom Živojinović i Marijom Lukić. Ekipu treba pohvaliti zbog stra- sti za igrom, unatoč trenucima zbunjenosti pred distanciranom zagrebačkom publikom. No, treba priznati i da su imali nesreću što ih je kiša u posljednji trenutak otjerala sa scene u atriju MUO “pod krov” kazališta Exit, u kojem očito nije bilo dovoljno vremena za novu probu pa su se u izvedbi “borili” s točnim pozicijama na sceni i sa svjetlima. Ostaje ipak konačan dojam da smo vidjeli uistinu potentne mlade glumce koji bi od nekog boljeg teksta stvorili i mnogo veću kazališnu čaroliju.
Trenutak istine
Sama priča, naime, odviše je predvidljiva, s nedovoljno razrađenim likovima. Osvaja trenutkom u kojem glumci izlaze iz svojih uloga te govore neki svoj “tekst”. Naime, pred kraj predstave oni od likova postanu “obični” ljudi, oni koji jednostavno govore o svim mukama života u sadašnjem vremenu, u sadašnjoj Srbiji. U njihovim dilemama o životu u Srbiji (u kojoj mladi i obrazovani loše prolaze) ili odlasku iz nje s kartom u jednom smjeru prepoznala se i zagrebačka publika – ne samo ona mlada. Ta iskrenost, jednostavan i lak prelazak iz umjetnosti u realnost, najvažniji je element ove predstave, vrijednost zbog koje ona, očito, postaje i regionalni hit. To redateljsko rješenje Tee Puharić i osobnosti mladih glumaca razlozi su zbog kojih smo u Zagrebu trebali vidjeti “Odlazni terminal”, kao i da bismo se upoznali i s izvaninstitucionalnim kazališnim radom u susjedstvu.