Od poništenja presude Stepincu odustao je Tuđman
Pritisak Židova i srpsko lobiranje u inozemstvu bili su prejaki pa je, umjesto poništenja procesa, Sabor donio dvije deklaracije – prvom je osuđena presuda protiv Stepinca, a drugom uhićenje i umorstvo Andrije Hebranga. Komunistička nepravda i tako je bil
OBZ. 10
Kao što je poznato, 22. srpnja Vijeće Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem suca Ivana Turudića, nakon kratkog postupka, donijelo je presudu kojom je u cijelosti poništena osuđujuća presuda protiv kardinala Alojzija Stepinca. Naime, presudom Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz 1946. godine Stepinac je osuđen na kaznu zatvora s prisilnim radom u trajanju od 16 godina te gubitak građanskih i političkih prava u trajanju od pet godina. Prema svim kriterijima, riječ je bila o montiranom političkom procesu karakterističnom za djelovanje komunističkih režima u istočnoj i jugoistočnoj Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata. Budući da im je prvi cilj bio uspostava posvemašnje ili totalitarne nadmoći, komunisti su pravosudni aparat pretvorili u oružje nemilosrdne političke borbe protiv stvarnih i imaginarnih protivnika. Stoga proces protiv kardinala Stepinca nedvojbeno predstavlja jedan od boljih primjera političkog intervencionizma, pa čak i javno vidljive instru- mentalizacije pravosuđa, što je unaprijed odredilo njegov ishod. Suhoparnim pravnim rječnikom rečeno, proces je obilježen brojnim povredama temeljnih načela materijalnog i procesnog prava pa je kardinal Stepinac unaprijed bio osuđen. Presudom koju je nedavno pročitao sudac Turudić cjelokupan je proces protiv kardinala Stepinca proglašen montiranim (dakle, nepravednim), a presuda ništetnom (dakle, poništenom). To je, pak, omogućeno izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz lipnja 2009.
Dogovori Šeksa i Kuharića
Nekako sa strane tih događanja, u javnosti se mogao čuti i pokoji glas kako je u prvim mjesecima 1992. također bio pripremljen zakonski prijedlog kojim se proces protiv kardinala iz 1946. trebao proglasiti pravno nevrijedećim. Umjesto toga, Sabor Republike Hrvatske je 14. veljače 1992. donio dvije deklaracije. Doista, prvom je osuđen proces i presuda protiv kardinala Stepinca, a drugom osuđeno uhićenje i umorstvo Andrije Hebranga. Što se, dakle, dogodilo, u malo više od mjesec dana pa je najviše zakonodavno i predstavničko tijelo Hrvatske, istog dana i dokumentom iste pravne težine, odlučilo progovoriti o dvije osobe koje su imale malo toga zajedničkog? S jedne strane, nalazio se Stepinac, kardinal Katoličke crkve u Hrvatskoj, osoba koja ju je predvodila kroz oluju Drugog svjetskog rata i poraća, čovjek koji je uporno u prvi plan isticao svevremensku važnost ljudske osobe i koji je, dosljedno tome, osuđivao svaki nasrtaj na čovjekovo dostojanstvo, neovisno o tome dolazi li od desnih ili lijevih totalitarista, a s druge Hebrang, član najužeg vrha hrvatskih i jugoslavenskih komunista, borac za uspostavu “sovjetske Hrvatske“i, stoga upravo oličenje i simbol ideološkog sustava kojem se nadbiskup s tolikim žarom suprotstavljao. Jedina poveznica između dvojice ljudi bila je da su u jednom trenutku bili izloženi komunističkoj represiji. Odgovor, kako će se ubrzo vidjeti, treba tražiti u složenim međunarodnim i domaćim okolnostima u kojima se Hrvatska nalazila početkom 1992. U ozračju nesigurnog primirja i nedovoljno etablirane pozicije u Europi i svijetu Hrvatska je bila prisiljena oprezno nastupati kako bi njezina percepcija u međunarodnoj zajednici bila što povoljnija. Du-
Tadašnji čelnik HSLS-a Dražen Budiša optuživao je Tuđmana i HDZ da nastoje “rehabilitirati“Alojzija Stepinca samo kako bi ga iskoristili u političke svrhe