OLIMPIJSKI POBJEDNICI
Zlato plivačici bez trenera: Đurđicu umalo nisu ni poslali u Meksiko
Bili su to blistavi trenuci hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Toliko rijetki da smo na sljedeću olimpijsku medalju čekali 36 godina
Medalje Đurđice Bjedov na Olimpijskim igrama u Ciudad de Mexicu 1968. bile su veliko iznenađenje. To nitko nije očekivao, valjda ni sama Đurđica Bjedov. U zadnji tren ušla je u reprezentaciju, bila je bez trenera i isprva je trebala nastupiti samo u štafeti. Mi sportaši međusobno smo se bodrili tako da sam gledao obje njezine finalne utrke. A to kad je osvojila zlato na 100 metara prsno bila je prava senzacija. Nije vjerovala da je to postigla – prisjetio se najvećeg plivačkog uspjeha nekog Hrvata ili Hrvatice Ozren Bonačić, bivši vaterpolist. On i njegovi suigrači u Meksiku su također bili zlatni, pa su na povratku u domovinu u svoj krug primili i zlatnu Đurđicu. Koja je još na 200 metara prsno osvojila i srebro. Bili su to blistavi trenuci hrvatskog i jugoslavenskog plivanja. Toliko rijetki da smo na sljedeću olimpijsku medalju čekali punih 36 godina. No, pođimo redom.
Vječna buntovnica
Đurđica Bjedov rođena je u Splitu 5. travnja 1947. godine. S aktivnim plivanjem počela je s 12 godina jer je i njezin otac Đuro bio najprije plivač, potom plivački trener. Do 1963. bila je članica POŠK-a (prvi trener bio joj je Tonko Gazari) a potom Mornara. Uoči polaska u Meksiko tadašnji plivački eksperti umovali su treba li Đurđicu uopće slati na tako daleko i skupo putovanje. Prednost su davali Slovenki Lidiji Švarc. Konačno su se smilovali i pustili je “da bi se popunila štafeta snova”. O nekom uspjehu na 100 i 200 metara prsno sanjali su samo Bjedov senior i Bjedov juniorka. – Plivala sam iz dišpeta. I drago mi je da sam sa te dvije medalje učinila da tati, mami, Splitu i cijelom svijetu život bude ljepši – kazala je tada Đuke. Danas dodaje: – Da nije bilo mog oca i moje upornosti i iznimne ljubavi prema plivanju, ne bih uspjela. Ta ja sam u Meksiko išla bez trenera, nitko me nije pitao ni što sam radila ni kako sam trenirala za te Igre. Navodno je toliko bila usredotočena na svoje plivanje da nije pratila suparnice, pa na kraju utrke nije ni znala koja je po redu stigla na cilj. – Prva? Ja? Idite, molim vas! – bila je njezina prva reakcija. Da, 21- godišnja studentica defektologije iz Splita, koja se, po vlastitu priznanju, hranila u studentskoj menzi, postala je olimpijska pobjednica. Mnogo godina kasnije objašnjavat će novinaru Draženu Brajdiću zašto gotovo u svakom intervjuu spominje svoga oca Đuru: – Kako i ne bih kada sam s vremenom shvatila koliko su neke njegove male geste imale veliki učinak. Evo vam primjera. Bila sam u prvom razredu gimnazije kada je cijeli razred “picao”, eskivirao nastavu. Kad sam došla doma, pitao me otac je li sve u redu. Rekla sam da jest, a on mi je odvalio pljusku. Kad sam počela plakati,
rekao mi je: “Mogu ti oprostiti što si pobjegla s nastave jer si bila dio skupine, no onda moraš stati iza svog postupka, a ne lagati.” Znate li kako mi je to snažna poruka bila. Ili ona kada sam ga jednom pitala mogu li propustiti prvi sat jer bih mogla dobiti “asa”, a on me uhvatio za ruku i odveo do razreda rekavši: “Može se dogoditi da te pita, ali možda te i ne pita. Dobiješ li jedinicu, imat ćeš posla sa mnom. Jer ako si imala hrabrosti ne naučiti, onda imaj hrabrosti i reći da nisi naučila.” Ne zaboravlja, naravno, ni majku Anu: – Tatu volim, on me naučio plivati, ali mama je u mojem životu nešto posebno. Kad sam pobijedila, poslala sam joj brzojav, tada nije bilo SMS- ova, sljedećeg sadržaja: “Mila moja majčice, jako sam sretna. Cijelo vrijeme utrke mislila sam na tebe. Tvoja Đurđica.” Nakon što je postigla taj senzacionalni uspjeh, zbog kojega je u anketi “Sportskih novosti” te godine proglašena najboljom sportašicom Jugoslavije, Đurđica Bjedov nije još dugo aktivno plivala. Dvije godine nakon toga oprostila se od karijere sportašice (poslije će postati trenerica): – Puno se stvari poklopilo i shvatila sam da trebam otići – objasnila je. A tih “puno stvari” uglavnom se odnosi na tretman plivanja u Hrvatskoj, na nepostojanje sustava. Zbog toga njezina kći Anamarija Petričević nije nastupila na OI u Barceloni 1992. iako je bila u životnoj formi. A nije, kako se dobro sjećamo, ondje bilo ni Miloša Miloševića. I tako smo na novu plivačku olimpijsku medalju čekali do 2004. godine dok taj post na Igrama u Ateni nije prekinuo Đurđičin sugrađanin iz Splita Duje Draganja, rođen 27. veljače 1983. u Splitu. Ako osim Splita postoji još neka poveznica između njih dvoje, to je da su oboje bili buntovni i imali tzv. dišpet. Duje je u Ateni plivao u čak tri finala: na 50 i 100 metara slobodno te na 100 metara dupinovim načinom. U sve tri discipline srušio je hrvatski rekord, a odličje, srebrno, osvojio je na 50 metara slobodno, s vremenom 21.94, što je tada bio sedmi rezultat svih vremena. Za olimpijskim pobjednikom Garyjem Hallom mlađim zaostao je samo stotinku sekunde! Mnogi misle da bi Duje osvojio i zlato da samo 20-ak minuta prije toga nije plivao i u finalu na 100 metara dupinovim načinom. Uostalom, Draganja je bio jedini plivač koji je u Ateni nastupio u tri sprinterska finala. – Umro sam, pa ovo je nevjerojatno, umoran sam kao nikad. Već prije sam govorio da je staza broj osam odlična za 50 metara slobodno. Utrka na 100 metara dupinovim načinom me ubila. No, isplatilo se... Srebro! Ma, još ne mogu vjerovati. Ali, završnica mi je bila loša, da mi je finiš bio bolji, pobijedio bih. Zaostao sam samo jednu stotinku sekunde. No, ako je već netko morao biti ispred mene, drago mi je što je to Gary Hall, koji trenira sa mnom u Berkeleyu i odličan je momak – kazao je odmah nakon utrke tada 21-godišnji Draganja, uvjerljivo najmlađi sudionik finala na 50 metara slobodno.
Matea Samardžić mogla bi nastaviti splitski olimpijski san
17 velikih Dujinih medalja
Duje je tada bio član riječkog Primorja (2007. pristupio je zagrebačkoj Dubravi gdje je i završio karijeru), pa mu je u Rijeci, na gotovo punom Trgu Republike Hrvatske, priređen veličanstven doček. Dujina zahvala na dočeku i podršci za nastupa na Olimpijskim igrama pozdravljena je bila burnim i dugotrajnim pljeskom. Na velikom uspjehu “Albatrosu sa Zente”, kako Duju zovu zato što je ponikao u POŠK-u, čestitali su tada vodeći ljudi države, predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ivo Sanader. Iako je sa 17 medalja s velikih natjecanja, svakako naš najbolji plivač, Duje više nije ponovio atenski uspjeh. U Pekingu 2008. na 50 metara slobodno bio je deseti s hrvatskim rekordom 21.85, a u London nije ni otputovao jer se pred sam polazak ispostavilo da Mario Todorović ima bolji rezultat. Duje do posljednjeg trenutka nije znao za tu promjenu i nije skrivao ljutnju na Savez. – Mi imamo glavnog tajnika koji ima svog tajnika. Taj tajnik glavnog tajnika ima svoju tajnicu. A kad zovete HPS, nema nikoga da se javi na telefon – rekao nam je tada vječni buntovnik najavivši kraj karijere. Za Olimpijske igre u Riju A normu je prva ispunila 21-godišnja Splićanka Matea Samardžić. Ona je na nedavnom EP-u u Londonu na 200 metara leđno osvojila brončanu medalju, pa je i naš najveći adut u Riju. U međuvremenu je nastup na OI u Brazilu izborio i 27-godišnji Korčulanin Mario Todorović. Među onima s B normom, u “čekaonici” su Sanja Jovanović i Ana Radić... Svaki finale bio bi uspjeh, a medalja nastavak olimpijskog sna koji su zasad dosanjali samo Đurđica Bjedov i Duje Draganja.
Draganja je bio jedini plivač koji je u Ateni nastupio u tri sprinterska finala