U cijeni kolača je i najljepši pogled

John Malkovich je u Korčuli zaboravio novčanik. Kad se par sati kasnije vratio s jahte, sav je bio u čudu jer mu nitko ništa nije uzeo! Ni eura, sve je bilo na broju. Vidiš kako smo mi pošteni, hvale se Korčulani. viti u odijelu i kravati. To je profinjen stil, za znalce. Traži duhan po brodu, a zatim mi pokazuje na more i nastavlja: – More je velika nepročitana knjiga. Što je više čitaš, manje znaš. Takav, načitan, shvatiš koliko more ne poznaješ... Ne možeš loviti ribu u dnevnom boravku, nema tajnih vodiča na YouTubeu. Ne možeš je loviti ni na internetu. Pa nisu to Pokemoni! Vraćam priču u dubinu mora: – Zubatac je predator. On lovi zbog nagona, da bi ubio. Zna ubiti drugu ribu pa je ne pojesti. A poseban mu je i stil. Zamisli autocestu. Recimo, gof obilazi cijelu autocestu i traži plijen. A zubatac, stoji na naplatnim kućicama i čeka da mu morska struja sama donese plijen – govori Sessa. – Rodio sam se na brodu, figurativno, ali otkad pamtim, ja sam na barci. Prvog sam zubaca uhvatio tek s 13 godina, tri sam godine neuspješno pokušavao. Kad sam uspio, cijeli svijet je bio moj!

Iz mora ravno na stol

Godišnje Hrvoje ulovi stotine kilograma zubaca, u Korčuli ima vlastitu konobu, u kojoj ih donosi na stol. Iz mora do stola. – Moja obitelj je na Korčuli gotovo 600 godina, a kuća u kojoj živimo još je iz gotike, ima lavove, trifore, koje su rijetke, češće su bifore... Povijest je iza mene, radim isto što i moji preci. Okrećemo na šalu, prepričava stare štosove. – Kultni šaljivdžija otoka, s kojim je i moj otac Kolja lovio, zvao se Roko Skoko. I taj Roko je do kraja života tvrdio da je iz mora izvadio stari šparet, da je u njemu još bilo žara, što mu je odlično došlo da pripali cigaretu, jer šibice na more nije ponio. Svi su se smijali, ali on je držao svoje. Jednom su otac i taj Roko, čekajući noć da bace mrežu, toliko popili da su mislili da su je bacili. Sjedili su satima na pučini i čekali, veselili se da je mreža toliko puna da se ni kanistri ne vide. A mreža, cijelo vrijeme pokraj njih. U barci. Suha. Koliko je teško biti sam satima na moru, pitam ga. – Znam biti i po deset, dvanaest sati... I noć i dan. Noću hvatam lignje, koje su najbolji mamac za zubace, a danju zubace. Terapija je to za mozak, makneš se od lešinarskog svita. Ako ne ulovim ništa, ulovim bar dobar dan, more izvuče svu negativnu energiju iz mene. Znaš, more zna biti bistrije od ljudi – govori mudro dok vadi parangal. Nešto se miče, virkam i pitam. – I, jesam donio sreću? – Dva mala, ovaj je dva kilograma, ovaj četiri. Nije loše, vodim te i drugi put sa sobom... Plovimo natrag, pitam koliko ćemo reći. – Ovaj manji šest, a ovaj veći 12 kilograma. Sad si i ti naš, lažljivac... Jedno od najljepših mjesta za večeru na Jadranu je šetnica oko Korčule. Šetam s noge na nogu, divim se pogledu, a u Konobi Aurora nalazim prazno mjesto. Dalmatinska pašticada (130 kuna) nije loša, ali jeo sam bolju u Šibeniku. Kolač od limuna koji sam izabrao za desert je baš skup (40 kuna). Međutim, ljepšeg pogleda od ovog navečer teško je pronaći na cijeloj obali.

“Sad si i ti naš – lažljivac, reći ćemo da smo ulovili zubace od šest i dvanaest kilograma”