Dubrovnik teatru još nije rekao zbogom
U Brešanovoj filmskoj režiji i slobodnoj dramaturškoj adaptaciji Mire Muhoberac nova Kafetarija uz pomoć zvučnih pomagala pokorila je i Stradun i turiste i buku
Za otkriće novog scenskog dubrovačkog prostora između Sponze i crkve sv. Vlaha najzaslužniji je scenograf Marin Gozze
Kultna dubrovačka “Kafetarija” vratila se u festivalski Dubrovnik u novom glazbeno-scenskom i ambijentalnom ruhu. Ukliještena između Sponze i crkve sv. Vlaha te doslovno nasađena na Orlanda, predstava je uz pomoć zvučnih pomagala pokorila i Stradun i turiste i buku, a i užeglo ulje vonjalo je manje negoli u Kneževu dvoru. Jedino su neumorne čiope bile konstanta vrele dubrovačke noći. Na Sponzi su publiku dočekale i dvije osmrtnice objavljujući smrt javnih gradskih prostora i gradske prohodnosti, tema koje su u Dubrovniku već puno puta kazališno tretirane, pa i na svečanom otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara.
Tko kome smeta i ide na živce
Već odavno glumci Dubrovniku smetaju, a i Dubrovnik pretvoren u filmsku kulisu bajkovitih horora najviše sam sebi ide na živce. Zato je suvremena “Kafetarija” u filmskoj režiji Vinka Brešana i slobodnoj dramaturškoj adaptaciji Mire Muhoberac dobrodošlo prisjećanje na onu staru “Kafetariju” iz 1978. godine u kojoj je profesor Frano Čale preveo i adaptirao Goldonijevu komediju “La Bottega del Caffe”. U toj je slavnoj predstavi onih općejugoslavenskih Igara briljirao napose Izet Hajdarhodžić kao pričljivi i spletkama vičan gospar Lukša s kojim su se mnogi očito mogli lako identificirati. Njegovu je ulogu u novom vremenu suvereno, a opet i samosvojno preuzeo Pjer Meničanin potpuno zavladavši scenom. Zahvaljujući njemu, ali i odličnoj glumici Lindi Begonji u ulozi purgerice Lukrecije predstava nije otklizala previše u žanr glazbenog kazališta koje ima svoje prednosti jer je dopadljivo publici, ali i mane jer može podcrtati trivijalnost nauštrb kompleksnosti. Brešanova “Kafetarija” prepuna je reminiscencija na sedamdesete godine prošlog stoljeća, a njegovi su redateljski potezi koji
inzistiraju na parodiji neumoljivo brzi. Očito je želio dobiti na tempu pa festivalski zbor sačinjen od kazališne družine Kolarin i Dubrovačkog komornog zbora nije mogao pokazati sve što može pjevajući pop i rock hitove sedamdesetih u aranžmanu i prepjevima Mate Matišića koji je u kutu, nikome na putu i sudjelovao u predstavi uz Stanislava Kovačića i Tomu Matišića. U svom pravom pjevačko-plesačko- glumačkom elementu konačno se našao Nikša Kušelj kao trgovac Dživo.
Butijer iznenadio pjevanjem
Pjevanjem je ugodno iznenadio i Nikša Butijer kao kafetijer Frano čija dobrota danas doista djeluje anakrono. Maro Martinović druge je učio dubrovačkome izgovoru, a sam je glumio na mekom zagrebačkom kajkavskom navodnoga grofa Karla, dok je svoju ženstvenu ulogu balerine (i to iz Srbije, pa u 1978. smo go- dini) odlično iskoristila Anđela Ramljak. Dijelovi cjeline bili su i Marija Škaričić, Branimir Vidić Flika, Nikola Baće, Nika Burđelez, Edi Jertec, Maro Drobnić, Luka Čerjan, Petar Puljić. Uz kostimografkinju Doris Kristić treba pohvaliti i koreografkinju Ana-Mariju Bogdanović, dok je scenograf Marin Gozze najzaslužniji za otkriće novog scenskog dubrovačkog prostora koji dokazuje da Dubrovnik teatru još nije rekao posljednje zbogom.
Kao pričljivi i spletkama vičan gospar Lukša Pjer Meničanin potpuno je zavladao scenom Brešanova “Kafetarija” s reminiscencijama na 1978. nije previše otklizala u mjuzikl