Bio je zaprepašten izručenjem
Brinuo se kako će pokrivati troškove obrane. Bio je razočaran jer se nakon karijere branitelja državnog poretka nadao dobroj mirovini i – da ga neće dirati
Pripreme za intervju trajale su šest mjeseci. Perković se pedantno pripremao i intervju dao kada je to njemu najviše odgovaralo
Pola godine otprilike trajali su pregovori s Josipom Perkovićem o intervjuu Večernjem listu, objavljenom na kraju 2013. Prije toga Perković je jednom u životu dao intervju, davno u ugaslom Vjesniku, gdje je pokušao “podvući crtu” pod svoj život obavještajca. Bilo je jasno da će Perković na koncu dati intervju, ali, kao i svemu u životu, i pripremama za intervju pristupio je pedantno i promišljeno. Vjerojatno smo se i desetak puta u tih šest mjeseci susretali. Razgovarali smo o svemu, ali najmanje o onome što je javnost najviše o Perkoviću interesiralo. Kao što je i obećao, dao je intervju neposredno uoči odlaska u njemački pritvor i na suđenje u München. I bilo je to pod njegovim uvjetima. Vrlo je iscrpno govorio i nije bilo zabranjenih pitanja, ali kakve koristi kad je vrlo jasno pokazao da će odgovarati iscrpno na ona koja mu odgovaraju, a na “nepopularna” je pripremio suhe i kratke teze. Tada je već bio izgubio svaku iluziju da će uspjeti izbjeći suđenje u Njemačkoj. A to je za njega bila najgora moguća opcija. I prije i za vrijeme intervjua, premda istrenirani obavještajac, nije mogao ili nije želio sakriti duboko zaprepaštenje činjenicom da će ga hrvatske vlasti izručiti Njemačkoj. – Ne, to se ne radi – kazao mi je i ispričao priču o bivšem šefu istočnonjemačke tajne službe koja se Perkoviću očito činila usporedivim idealom i za njega. – Napravljena je velika predstava, on je unaprijed osuđen kao krivac, pa suđenje, kaznene prijave i saslušanja. Bila je to predstava za javnost ujedinjene Njemačke. Najprije je osuđen na nekoliko godina zatvora, a na kraju se sve svelo na uvjetnu kaznu. I sigurno ne bi bio izručen da ga je netko drugi, neka druga zemlja tražila – kazao je Perković.
Samo o zaslugama
No taj scenarij nije bio pisan za Perkovića. Morao je naposljetku otići u Njemačku i činilo se da je već tada shvatio da mu se loše piše. U intervjuu se koncentrirao na prenošenje nekoliko njemu, a očito i njegovoj obrani važnih teza. O ubojstvu Stjepana Đurekovića držao se stava kako tajne službe koje je on u tadašnjoj Hrvatskoj u okviru SFRJ vodio nemaju ništa s tim ubojstvom, nego je to proveo “Beograd”. Najvažnije mu je bilo predati poruku da je on još nekoliko godina prije raspada Jugoslavije počeo od pobornika velikosrpstva čistiti civilni dio tajnih službi i policijski sastav. Bilo je to vrijeme koje je najavljivalo veliki sukob s politikom Slobodana Miloševića i Perković je u intervjuu sugerirao da su službe sve to i predvidjele i radile na pripremama za osamostaljivanje Hrvatske. Toj je tezi služila i njegova priča o planskom vraćanju putovnice Franji Tuđmanu da bi onda on po svijetu i provodio pripreme za osamostaljivanje RH kao i za nacionalnu pomirbu Hrvata. Druga Perkoviću važna poruka iznesena u intervjuu bila je priča o njegovoj ulozi u pripremi 1. sabora HDZ-a, kamo su on i njegove službe potpuno svjesno “propuštali” i političke emigrante koji bi nekoliko dana ranije, da su sletjeli u Zagreb, morali završiti u zatvoru, a sada su bili regularni delegati na stranačkom skupu u Lisinskom. Važna mu je bila i poruka o njegovoj ulozi u organizaciji prvog pa i brojnih sljedećih kontingenata ilegalno kupljenog oružja za obranu Hrvatske. Uz ovu informaciju išao je i zaključak kako je time stao nepovratno na žulj protivnicima u Beogradu te su onda oni kao osvetu i pripremili sve za njegove optužnice. – Mene se optužuje, izriče mi se presuda samo na temelju pisanja beogradskog tiska koji je imao cilj da me kompromitira devedesetih – zaključio je Perković. Tada, neposredno uoči odlaska u München, brinulo ga je kako će pokrivati troškove obrane, pogotovu njemačke ekipe odvjetnika. Tijekom suđenja bilo je očito da su se financijeri pronašli jer od hrvatske države Perković za obranu nije bio dobio ni kune, koliko je poznato. Kako je prvobitni minimalistički plan s vremenom postajao maksimalistička želja – dakle, da mu se suđenje, kakvo-takvo, radije održi u Hrvatskoj, pa kada je propala nada da ga neće izručiti, Perković je postajao vidno razočaran. Nije to smatrao pravednim jer u svojim očima on se držao “reda”. Cijelog je života bio aktivni branitelj sustava i državnog poretka, kako u vrijeme Jugoslavije tako i počecima stvaranja nove hrvatske države. Smatrao je da na kraju karijere slijedi skromna nagrada – dovoljno visoka mirovina i da ga nitko ne dira. Perković se već 90-ih rado povukao u mirovinu brinući se jedino hoće li se aktivirati optužnica o ubojstvima hrvatskih političkih emigranata.
Odbio nagodbu
Živio je povučeno, kao i svaki bivši obavještajac njegova kalibra, odlazio u nekoliko zagrebačkih kafića na pokoji gemišt, a ljeto i dobar dio godine najradije provodio u vikendici na Pagu do koje je stizao vozeći svoj već “punoljetni” BMW trojku. Sve mu se promijenilo kada je postao meta medija jer Njemačka je sve jače pritiskala, a hrvatske vlasti se sa sve manje odlučnosti suprotstavljale izručenju. Na kraju, državi je bilo jednostavnije poslati njega i Mustača u Njemačku. Perkoviću je, pa i podosta dugo pred izručenje nuđena nagodba. I to prilično izravno, uz njemačka jamstva. Da je pristao svjedočiti i potvrditi materijal iz optužnice, Perković bi bio “prijateljski” kažnjen i brzo pušten na uvjetnu slobodu, u najgorem slučaju. No i prije odlaska u Njemačku, još dok je davao intervju, Perković je znao da nema izbora. Zato nije smio prihvatiti nagodbu niti trgovati s priznavanjem krimena. Lako je pretpostaviti da se vodio interesima bližnjih, vjerojatno i onih čija sigurnost ni danas ne smije biti dovedena u pitanje. Bez obzira na teorije, činjenica je da je Perković dugo prije suđenja svojevoljno živio u svojevrsnom “kućnom pritvoru” o kojemu iz perspektive prvostupanjske presude sada može samo sanjati.