Njemačko pravosuđe istjeralo je King Konga

Hoće li Plenković moći ignorirati Milanovićev udarac? Ili će iskoristiti ovaj jedinstveni trenutak i sad, kad je dobio ubojito oružje, u maniri matadora zadati konačni udarac političkim atavizmima svojeg protivnika?

Već sam više puta na ovom mjestu ponovio: budu li Perković i Mustač u Münchenu osuđeni, bit će to istovremeno i povijesna presuda SDP-SKH, a napose Zoranu Milanoviću, jer će se time dokazati ono što je još prije tri godine bilo kristalno jasno i na što sam i tada upozoravao: nametanjem lex Perković tadašnji hrvatski premijer zapravo je štitio Udbine ubojice, a to nipošto ne smije biti preporuka za posao za koji se natječe. Nabrojio sam pet ključnih razloga zašto Milanović ne smije ponovno biti premijer, no jasno je da je i jedan jedini dovoljan: lex Perković. Milanović je, naravno, imao dovoljno vremena smisliti obranu za trenutak kad će mu televizije staviti krušku pod njušku. A njemu je najbolja obrana uvijek – oštri preventivni kontranapad. “Šokiran sam, osnivači i najbliži suradnici HDZ-a prokazani su kao udbaški egzekutori”, skočio je poput ljutice Milanović pokušavajući prebaciti lopticu sa svojeg terena. Upravo po brutalnosti tog ugriza vidi se – koliko ga je stvarno u ovom trenutku strah. Ne, mreža je ovog puta ipak previsoka za backhand. I takav spin neće pomoći. Trebat će se ipak mnogo više potruditi zavrtjeti lopticu jer pamćenje ove nacije nije baš tako kratko da bi zaboravila da je baš Zoran Milanović taj koji je prije samo tri godine pokušao na koljena baciti pravosuđe i podvrgnuti sebi Ustav samo zato da bi pod svaku cijenu spriječio izručenje ljudi optuženih za organizaciju i izravno sudjelovanje u udbaškim ubojstvima, izvođenima pod patronatom i po izravnim naređenjima SKH, stranke kojoj SDP nije samo pravna sljednica. Stranke čije ne samo materijalno već i političko i duhovno nasljeđe SDP i danas grčevito brani, ne dopuštajući ni otvorenu javnu raspravu o komunističkim zločinima, a kamoli njihovo pravosudno procesuiranje. “Tjerali ste lisicu, istjerali ste King Konga”, rekao je Milanović u trenutku kad je propao njegov lukavi plan. Naravno, jasno je na koga je on ciljao: Perković i Mustač, ubojito oružje u rukama SKH, ponudili su svoje usluge i novonastaloj hrvatskoj državi, a Franjo Tuđman ih je barem privremeno prihvatio kao nužnost trenutka u kojem je opstanak novonastale države visio o niti. Dobili su i oni priliku pomoći domovini, no to ne znači da su im zločini oprošteni. Da, možemo do besvijesti govoriti da je mnoštvo udbaša i pripadnika SKH završilo i u HDZ-u te da je i to možda jedan od razloga zašto u Hrvatskoj nismo proveli lustraciju i zašto smo još uvijek u raljama postudbaških struktura. Sve je to istina, no nimalo ne mijenja temeljnu činjenicu. Zapravo, samo je pojačava: HDZ nije sljednica SKH, dok SDP jest, i time se ponosi. Dakako da to ne znači da ne treba javno postavljati i pitanje zašto je Tuđman koristio Perkovićeve usluge ili zašto hrvatsko pravosuđe svih tih godina nije pokazivalo volju procesuirati i te zločine. To su sve važna pitanja, presudna za proces osvjetljavanja prošlosti i čišćenje budućnosti. Zvali mi to lustracijom ili nekako drugačije, ponovno se otvara idealna prilika za zahtjev za otvaranje svih arhiva, javnih i tajnih. Prije 2009., dakle, dugo nakon Tuđmanove smrti, Njemačka ovu dvojicu od nas nije ni tražila. Jedino za Zorana Milanovića bez tračka dvojbe znamo da je moć svoje funkcije otvoreno postavio između stvarnih, čvrstih dokaza njemačkog pravosuđa i izručenja Perkovića i Mustača. Štiteći njih, štitio je nasljeđe SKH – štitio je SDP, štitio sebe i svoje mentore. Tek nakon što je Njemačka, nimalo slučajno kao zadnja članica EU, amenovala hrvatski pristupni sporazum i samo nekoliko dana prije svečanog ulaska Hrvatske u EU, Milanović se odlučio na drsku prijevaru i nametnuo lex Perković. Štoviše, krenuo je u trampu za stvaranje dvotrećinske većine za promjenu Ustava kako bi zacementirao i najmanja vratašca za izručenje, a time i za presudu. Time nas je doveo u oštar sukob s Berlinom i Bruxellesom i nema nikakve sumnje da ne bi tako lako uzmaknuo, odnosno da bi to možda potrajalo i do današnjeg dana, da mu na koncu poslušnost nije odbio Vrhovni sud i dokončao tu tragikomediju. I evo rezultata: umjesto nas, njemačko pravosuđe istjeralo je King Konga. A to svakako nije Tuđman, već Zoran Milanović. Dakle – King Kongić. Kompromitiran tako do kraja kao čovjek koji je štitio udbaške egzekutore. Hoće li Plenković moći ignorirati Milanovićev udarac? Ili će iskoristiti ovakvu jedinstvenu priliku i sad, kad je dobio ubojito oružje, u maniri matadora zadati konačni udarac političkim atavizmima svojeg protivnika? Potez koji bi mu poslije omogućio da očisti ne samo HDZ već i cijeli duboko kontaminirani hrvatski politički habitat? Ne napravi li to danas – sutra bi već moglo biti kasno.