Je li ubojstvo iz domoljubnih pobuda zločin ili herojsko djelo?

Konačno smo dočekali presudu bivšim čelnicima zloglasne komunističke tajne službe, Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, zbog pomaganja ili, što već, u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Presuda još nije pravomoćna, no bilo kako bilo, zločin je počinjen, o tome nema nikakve sumnje, i nadati se je da će krivci biti i pravomoćno osuđeni. Netko tko je bez suda uzeo pravdu u svoje ruke i ubio čovjeka ili sudjelovao na bilo koji način u pripremanju ubojstva, morao bi biti kažnjen. To valjda nikome nije sporno. Nekako u isto vrijeme u Dragama, u zadarskom zaleđu, otkriven je spomenik Miri Barešiću, koji je poginuo u Domovinskom ratu boreći se za samostalnu Hrvatsku. Na otkrivanju spomenika su, među ostalim, bila i dva ministra Tomo Medved i Zlatko Hasanbegović. Tko je zapravo Miro Barešić? Želio je samostalnu Hrvatsku, nije se mogao pomiriti s činjenicom da je ona dio Jugo- slavije. Ukratko, Barešić 1971. u Stockholmu ubija jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Nakon suđenja u Švedskoj, Barešić je osuđen na doživotni zatvor. Dok je bio u švedskom zatvoru, Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac otimaju švedski zrakoplov i pod prijetnjom oružjem prisiljavaju pilota da sleti u Malmö i traže da Švedska vlada oslobodi sve osuđene hrvatske političke zatvorenike. Završilo je tako da su švedske vlasti pristale na ucjenu, oslobodile hrvatske zatvorenike, a nakon suđenja protjerale ih u Paragvaj. Nakon svega Barešić je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo u Domovinskom ratu 1991. godine. E sad, ako je ubiti čovjeka bez suda zločin, je li to uvijek, u svakom pojedinom slučaju zločin, bez obzira na okolnosti? Ima li izuzetaka? Ako ima, u kojim to slučajevima ubojstvo nije zločin? Perkoviću i Mustaču suđeno je zbog pomaganja u ubojstvu državljana jedne suverene države na teritoriju druge suverene države. Barešiću je suđeno zbog ubojstva ambasadora jedne suverene države na teritoriju druge suverene države. U Domovinskom ratu i Perković i Mustač, kao i Barešić, borili su se svatko na svoj način, za suverenu Hrvatsku. Sva trojica su sudjelovala, direktno ili indirektno u ubojstvima. Perkovića i Mustača njemački sud je osudio na doživotni zatvor. Barešiću je švedski sud dosudio istu kaznu. U Hrvatskoj se ubojstvo Stjepana Đurekovića smatra zločinom, Perkoviću i Mustaču ne pripadaju zasluge za doprinos u stvaranju slobodne Hrvatske. Ubojici Vladimira Rolovića zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu, podiže se spomenik, uz prisutnost ministra branitelja i ministra kulture. I što sada? Je li ubojstvo iz domoljubnih pobuda zločin ili herojsko djelo? Koja je razlika između ubojstva Stjepana Đurekovića i Vladimira Rolovića? Možemo li govoriti o državnom terorizmu i rodoljubnom terorizmu? Može li se i smije li se zločin opravdavati višim ciljevima? Tko je taj koji će odrediti koji su ciljevi dovoljno visoki da bi opravdali zločin? Uvjeren sam da takvih ciljeva nema, bolje rečeno, ne bi ih smjelo biti. Treba li onda podizati spomenike onima koji više ciljeve pokušavaju ostvariti zločinom? U mislima vraćam se u Knin i pitam se ne nalaze li se odgovori na gornja pitanja u ponašanju nekih od sudionika proslave pobjede kojom smo htjeli ostvariti slobodnu, demokratsku Hrvatsku.