Plata pršuta, sira i domaćih rajčica 160 kn
Vaterpolski klub Cavtat, iz grada s dvije tisuće stanovnika, ima sedam medalja s Olimpijskih igara: Luko Vezilić, otac i sin Goran i Sandro Sukno, Maro Balić, Miho Bošković, Paulo Obradović i Elvis Fatović naučili su plivati baš ovdje... ja potpisujem, a Muster gleda. Ništa mu nije jasno. I pita – ‘Što se događa, zašto te traže autogram?’ Ja se smijem. I šutim. A Muster još zbunjeniji pita: ‘Da te nije zamijenio za nekoga...’ Kako ide posao, interesiram se. Kakva je sezona. – Ja sam ribar, krčmar i pravnik. Tim redoslijedom. Profesionalni ribar, krčmar, pravnik. Od prava sam odustao, pa zar nije ljepše loviti tune, natjecati se s mladim dečkima, nego ispred sebe imati kriminalca ili političara pa ići s njime po sudovima. Krčmar? Tu ću titulu brzo napustiti. Uskoro će 40 godina moje konobe Galija, došao sam među najbolje, i sad je vrijeme za kraj. Kao Janica Kostelić, otići kad si na vrhu, uspoređujem. – Tako nekako. Nisam još čuo da je netko samovoljno odlučio zatvoriti restoran u koji dolaze samo slavni gosti. – Treba se povući u pravo vrijeme. Napravit ćemo tulum, a onda i moja Galija ide u rezalište... A što ćete vi?
Fućkali su i naši i strani
– Ostajem ribar. Hvatam tune i sabljarke. Uostalom, sve što ulovim, u restoranu se pojede. Koliko je imala najveća tuna? – 156 kilograma! I imam fotografiju, nije da pretjerujem... Vratimo se na trenutak na posao krčmara, je li vam ikada pobjegao kakav gost a da nije platio? – Je! Bio je jedan stranac, s djevojkom, sjećam se kao danas. Sjeli njih dvoje, pojeli večeru, čak se i računa sjećam, bilo je 270 kuna. I što su učinili? Digli se i odšetali. I ja se digao, i ja odšetao. Ali za njima. Kad sam ih pronašao na rivi, pitali su me: “Možemo li to ovdje platiti?” Odmahnuo sam rukom i vratio ih za stol u restoran. Platili su, a zatim ih je cijeli restoran izviždao. Fućkali su im i naši i strani... Kakav je posao krčmara? – Sam kupujem ujutro, to je moj posao. Škampe, ribe koje nisam sam ulovio, gambere, povrće... Ima li kakva anegdota iz Happylanda? – Evo, došao Rachlin, svjetski slavni violinist. Točno u 17 sati. Pa se, kako to biva, odužilo na cijelu večer. Čak je u jednom trenutku izvadio violinu i rekao: “Sad ću ti ja nešto odsvirati.” A u Dubrovniku ga čekali, bilo fotoreportera, kamera, a on tu, za ovim stolom. Tražili su ga, a brzo su se sjetili gdje bi mogao biti i zvali nas u restoran: “Je l’ Rachlin kod vas zaglavio?” Je... Ovo je mjesto gdje nema stresa. Gdje je sve opušteno. Gdje uživaš. Mjesto iz kojeg je teško otići. Happyland... Bome sam i ja uživao u Happylandu u Cavtatu. Bio mi je to i krajnji cilj nakon mjesec dana putešestvija po cijelom Jadranu: Zemlja sreće. Mjesto sreće. Poput mnogih turista, večer smo proveli u – Dubrovniku. Odužilo se, restorani se u Gradu zatvaraju oko ponoći pa je večera za novinara i dva fotoreportera završila pokraj bivšeg Talira, na poznatim dubrovačkim sendvičima u buffetu Škola. Sendvič s pršutom 30 kuna, a plata s pršutom, sirom i domaćom rajčicom 160 kuna. Pečena paprika – šest kuna.
“Došao violinist Rachlin i zaglavio. A u Dubrovniku ga čekali novinari i fotoreporteri, ali se netko sjetio gdje je”