Nema toplesa, svi plaćaju
Rijetko se gdje viđa takav javni WC kao u Cavtatu. Uređen, šminkerski... no da bi se ušlo u njega, treba imati kovanica u džepu
Na Čilipima, u dubrovačkoj zračnoj luci, čekao sam na dolascima. Gužva, svi drže papire s imenima Engleza, Indijaca, Nijemaca, Amerikanaca. Ima jedan s natpisom “Dubrovačke ljetne igre”. Čekaju goste. Izvadio i ja blok pa napisao “KISELI”. Gledaju me konkurenti, kakvo je to ime? Nije ime, nadimak je fotoreportera potpisanog pod fotografije iz Cavtata. Tako ga i vlastiti brat zove. Nasmijao se Kiseli od srca kad me ugledao. Stigao je iz Zagreba snimati po Dubrovniku zvijezde... – Idemo do Cavtata, raditi... – velim mu. Prevruće je da bismo u Cavtatu obilazili Meštrovićev mauzolej obitelji Račić. Treba se penjati. I kuća Vlahe Bukovca je blizu, ali već smo bili. Odlazimo prema plaži. Vidjeti što je nova. Krećemo u krug oko poluotoka, gdje je sve velika plaža, i prolazimo kraj kafića na plaži u kojem stoji natpis “Za djevojke u toplesu piće besplatno”. Sjedamo na drvene stolice, ispod bijele plahte koja štiti od sunca i čekamo. Ali svi plaćaju svoje piće, toplesa nema. – Cavtat je mjesto gdje se mi domaći svi družimo. Zimi nema dana kad nisi pozvan na tri objeda i četiri večere. Ljeti je toga manje, svi radimo, ali se stignemo podružiti. Nije napeto kao u Dubrovniku, to se poznati dođu sakriti od gužve. Mi ih ne diramo, ne smetamo im, mogu se šetati gore–dolje – govore domaći. Konobar u jednom trenutku razvija piratsku zastavu. – Vidi, pirati – kažem. Što će sad biti... Kad je donio račun, shvatili smo. 20 kuna za kavu iz automata... – Dečki, na plaži smo, nema vode, sve se nosi ručno pa je ta- kva cijena – ispričavao se. Nema veze, Coca- Cola je 20 kuna, a tu je u pekari i burek od mesa 20 kuna. I parkiranje smo platili 20 kuna. Samo vadiš crvene novčanice. Bolje to nego plave. No posebna je priča odlazak na javni WC u Cavtatu. Šminkerski, uređen, rijetko se takav viđa. Još neobičnije – plaća se kovanicama. Ne možeš ući ako ne ubaciš novac. – Ljudi neće platiti, zato je tako. Evo, razmijenit ću vam ja – govori gospođa ispred javnog toaleta pa pokazuje kako ubaciti kovanicu da bi se vrata otvorila. Draga je, trudi se... Na odlasku, a toalet je kraj parkirališta, još nas je i pozdravila. – Dečki, sretan put! Uživajte...
U Cavtatu se svi domaći druže. Zimi nema dana da nisi pozvan na tri objeda i četiri večere. Ljeti je toga manje jer se radi