Olimpijsko zlato možeš osvojiti i ako si siromašan
Majlinda je prva etnička Albanka s ovakvim uspjehom
– Ovo za mene znači kao da postanete predsjednik Amerike – rekla je Majlinda Kelemendi. Za ovo zlato bit će nagrađena sa 100 tisuća eura Kosovo je u transu jer je u Riju sićušna džudašica iz Peći napravila divovski posao. Majlinda Kelmendi (52 kg) pokorila je konkurenciju i osvojila prvo olimpijsko zlato u vrlo mladoj povijesti kosovske neovisnosti te učinila za svoju zemlju isto što i hrvatski košarkaši 1992. na Igrama u Barceloni. Skrenula je pozornost svijeta na Kosovo na najljepši mogući način. Primorala je novinare najvećih svjetskih medijskih kuća da se natječu tko će objaviti ljepšu priču o njoj i zemlji iz koje dolazi. A njena priča doista je priča o nevjerojatnoj upornosti kojom je mladeži u svojoj zemlji poručila da nijedan san nije neostvariv ako se u njega duboko vjeruje. Zato je u svom šampionskom slavlju kazala i ovo: – Sretna sam što će ljudi preko mene bolje upoznati moju zemlju, ali i što će klinci početi vjerovati da olimpijski pobjednik možeš biti i iz male i siromašne zemlje. A Majlinda je u to počela vjerovati još kao kikićka od osam godina kada je na nekom međunarodnom dječjem natjecanju u Sarajevu, u kategoriji s tri sudionice, osvojila broncu. – Jako sam se lijepo osjećala na postolju i željela sam to ponovo doživjeti. Nakon nekoliko stotina postolja postala je heroina svoje nacije, nekakva kosovska Ivana Orleanska, samo što je njen mač njena džudaška vještina.
Pripremala se u Poreču
Jedna od Majlindinih odskočnih dasaka su i hrvatski tatamiji jer je kao djevojčica često dolazila na naše turnire, uključujući i Europski kadetski kup održan u Zagrebu. Uostalom, baš za ove igre spremala se i u Poreču u Olimpijskom kampu. Da je na putu velike sportske slave, moglo se konstatirati već kada je s 18 godina postala svjetska juniorska prvakinja, što je potvrdila i s po dva naslova svjetske i europske seniorske prvakinje. S takvim sportskim statusom u Rio je došla po zlato zbog kojeg je propustila prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Astani jer je otišla na preventivnu operaciju koljena. – Nisam htjela boriti se u stanju u kakvom sam mogla izgubiti od nekoga tko nije bolji od mene. Skromna i zahvalna kakva jest, Majlinda nikad neće prestati isti- cati koliko je za sve zaslužan njen trener Driton “Toni” Kuka, koji je uskliknuo:
Bila je deveta u Londonu
– Svijet sada za nas zna i, da sutra umrem, ne bi mi bilo žao. Kuka je i vodio Majlindinu karijeru pa je pristao da se na Olimpijskim igrama u Londonu ona bori pod albanskom zastavom (bila je deveta), ali je svojoj štićenici tada savjetovao da ne potpisuje ugovor koji će je doživotno vezati za reprezentaciju prijateljske im Albanije. U Sloveniji mu je pak nuđeno stalno radno mjesto džudaškog trenera, ali samo ako sa sobom dovede Majlindu, a javile su se i bogate arapske zemlje s ponudama koje bi Majlindu učinile plaćenom poput elitnih bogataša. No on i njegova štićenica ni na to nisu pristali vjerujući da će jednog dana i Kosovo dobiti svoje mjesto pod suncem što se na koncu i dogodilo. A uz to će Majlinda dobiti i svoju financijsku zadovoljštinu – nagradu od 100 tisuća eura – što je, dakako, još uvijek “džeparac” u odnosu na ono što je mogla dobiti da nastupa pod zastavom neke arapske zemlje. To što je Majlinda postigla u Riju ne sviđa se predstavnicima samo jedne zemlje sudionice Igara, a to je susjedna Srbija. Ona i dalje ne priznaje kosovsku neovisnost, ne prihvaća to što se Kosovo otrgnulo iz njenih granica. Njeni sportaši čak su dobili naputak da mogu napustiti postolje ako se na njemu nađu s predstavnikom Kosova.
Sretna sam što će nakon ove medalje svi čuti za moju zemlju, a ovo je i put kojim mogu ići naši mladi sportaši MAJLINDA KELEMENDI kosovska sportska heroina