OLIMPIJSKI POBJEDNICI
Jači od svega: Gubijanova sunčanica, Mihalićev sudar s kravom, Sandrin crvuljak
Prve dvije medalje osvojili su Gubijan u Londonu 1948. i Mihalić osam godina kasnije u Melbourneu. Do Blanke Vlašić 2008. bila je “suša”
Hrvatski atletičari osvojili su samo četiri medalje na Olimpijskim igrama. Prvu, davne 1948. godine na Igrama u Londonu, osvojio je Ivan Gubijan u bacanju kladiva. Rođen je u Bjelovaru, a kako je rano ostao bez oca, zarađivao je za obitelj cijepanjem drva. Govorio je kako bi u jednom mahu, koristeći lijevu i desnu ruku, nacijepao četiri kubika drva. – Nikola Tatalović, poznati sportski trener tog vremena, vidio je u meni gimnastičara pa me poslao na ljetne pripreme u Ljubljanu, kod Borisa Gregorke, kasnijeg trenera Miroslava Cerara. Pripremao sam se za Igre 1940., ali su zbog rata bile otkazane – rekao je jednom prilikom Gubijan. Prije Drugog svjetskog rata Gubijan je bio član Sokola u Bjelovaru. U slobodno vrijeme odlazio bi na nogometno igralište BSK i brzo je postao vratar. No, kada je jednog dana došao na trening, vidio je na livadi pokraj igrališta čovjeka u trenirci kako baca nekakvu neobičnu kuglu.
Kasnio minutu i 32 sekunde
– Kad je čovjek ostavio tu kuglu, došao sam i probao baciti. Odletjela je ta čudna sprava pet-šest metara i zamalo sam pao. Čovjek me samo gledao i šutio. I ja bih svaki dan dolazio i probao bacati, a on bi samo šutio – kazao je Gubijan. A šutljivi čovjek bio je Petar Pedro Goić, koji je bio višestruki prvak Čilea i Južne Amerike u bacanju kladiva, koji se na kraju karijere doselio u Bjelovar. – Nakon brojnih dolazaka konačno mi se obratio i pitao bih li želio trenirati bacanje kladiva. Jedva sam dočekao to pitanje i za 15 tadašnjih dinara kupio sam kladivo od jednog dečka koji je čuvao svi- nje – rekao je Gubijan. Prvo veliko natjecanje bio mu je nastup na Europskom prvenstvu u Oslu 1946. godine. Bio je posljednji. Njegov najbolji hitac bio je deset metara kraći od pobjedničkog. Od srama se nije htio vratiti kući, ali se zarekao da će trenirati danju i noću kako bi jednog dana postao pobjednik. I onda je krenula njegova sjajna karijera. Pet je puta osvajao naslov prvaka bivše Jugoslavije (1948., 1949., 1950., 1952. i 1953. godine). Na Igrama u Londonu bio je favorit iz sjene. Dan prije natjecanja dobio je sunčanicu, no usprkos tome u kvalifikacijama je već prvim hicem osigurao finale. U finalu je čak vodio s hicem od 54,27 metara, ali ga je prestigao mađarski bacač Nemeth pa je Gubijan osvojio srebrnu medalju. Nakon tog srebra više nije osvajao medalje na velikim atletskim natjecanjima. Umro je poslije duge bolesti u 86. godini, 4. siječnja 2009. Na novu atletsku medalju Hrvatska je čekala osam godina kada je Franjo Mihalić na Igrama u Melbourneu 1956. godine osvojio srebro u maratonu. Sportsku karijeru počeo je kao biciklist. – Kad sam u 16. završio zanat i počeo raditi u tiskari Gašparović u Kustošiji, od prvih zarada kupio sam francuski bicikl. Četiri godine vozio sam na utrkama kao član Olimpa – rekao je jednom prilikom Franjo. Bio je aktivni nogometaš i igrao je za zagrebački Grafičar. – Igrao sam na desnom krilu. Najveći suparnik bio nam je Ličanin, a u njemu je s 13 godina u prvoj momčadi zaigrao čudesni Stjepan Bobek zvan Puran – kazao je Mihalić. Njegov trkački dar uočen je na Radničkim sportskim igrama 1940. – Na Radničkim sportskim igrama nagovorili su me da zastupam naš klub u krosu na Savi. Ostavio sam se biciklizma jer sam puno puta grdo padao, a nekoliko ožiljaka ostalo je trajno na meni. Na jednom treningu pred Samoborom zaletio sam se u kravu koju je kumek vodio na štriku. Svi smo se našli u jarku. Kumek je plakao za ranjenom kravicom, a ja za razbijenim biciklom. To je presudilo da ostanem nogometaš i postanem trkač – rekao je u jednom intervju
Peri Zlataru naš proslavljeni maratonac. Pobjeđivao je na maratonima u Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (triput), Genovi (četiri puta), Sao Paulu (ponoćna novogodišnja utrka). Statističari su izračunali da je kao aktivni trkač Mihalić istrčao 1075 utrka, ne ubrajajući one u veteranskoj dobi. Najveći sportski list L’Equipe na 50. obljetnicu maratona u Melbourneu okupio je trojicu prvih: zlatnog Alaina Mimouna, srebrnoga Franju Mihalića i brončanoga Veika Karvonena. – Trenirao sam za Igre u Melbourneu više nego ikad prije. Na 25. kilometru nije me bilo među 14, tako su javili s kontrolnih i okrjepnih postaja. Zaprepaštenju nije bilo kraja kad sam stigao drugi, minutu i 32 sekunde iza Alaina Mimouna. A što se zapravo bilo dogodilo? Na onoj postaji, žedan, gladan i iscrpljen, tako sam navalio na hranu i piće da sam se žestoko sudario sa stolom, što je zbunilo kontrolore pa mi nisu upisali broj s majice. Utrku sam nastavio s vidljivom modricom na bedru – rekao je Mihalić. Umro je 14. veljače 2015. Nakon dvije muške atletske medalje stigle su dvije ženske na Olimpijskim igrama. Blanka Vlašić osvojila je srebro na igrama u Pekingu 2008., a četiri godine kasnije Sandra Perković osvojila je zlato u bacanju diska. A trebala su biti dva zlata. Još ni danas nikome nije jasno kako je Belgijanka Tia Hellebaut uzela zlato u visu. Blanka je u Peking došla kao prva favoritkinja u skoku u vis. Bile su joj to druge Igre. U Ateni 2004. godine osvojila je 11. mjesto. U Peking je četiri godine kasnije došla kao svjetska prvakinja iz Osake 2007. Od lipnja 2007. do kolovoza 2008. godine nije izgubila. Nije joj smetala ni kiša u kvalifikacijama. A onda je došao finale. U prvom pokušaju preko 2,05 nije išlo. U osmom skoku Blanka je prvi put rušila letvicu. Iz prve je rušila i Čičerova, ali ne i Tia Hellebaut. I to je na kraju presudilo jer ni Tia ni Blanka nisu uspjele preskočiti 2,07 metara. – Moram priznati da sam malo razočarana. Ali samo malo, ipak nije lako osvojiti olimpijsko srebro – rekla je Blanka. Zanimljivo je da je najbolji skok Hellebaut prije Pekinga bio 1,94 metra, a Blanka Vlašić u svih 20 nastupa te godine išla je preko dva metra. Nakon Pekinga čvrsto je odlučila da će do zlata pokušati doći četiri godine kasnije u Londonu. Sve je krenulo dobro kada je 2009. obranila svjetsko zlato u Berlinu, a 2010. godine okitila se europskim zlatom u Barceloni. Onda su krenuli problemi s ozljedom Ahilove tetive. Prvo je 2012. propustila Svjetsko dvoransko prvenstvo, pa Europsko prvenstvo, da bi na kraju otkazala i Olimpijske igre u Londonu. A onda se lani dogodio veliki povratak na Svjetskom prvenstvu u Pekingu. Pogled prema Riju?
Sandra u deset posto
– I dalje sanjam to olimpijsko zlato – rekla je Blanka. I dok Blanka sanja prvo olimpijsko zlato, Sandra Perković u Riju će braniti olimpijsko zlato iz Londona u bacanju diska. Bit će to Sandri druge Igre, a otkako se pojavila na velikoj sceni, već u svojim vitrinama ima tri europska zlata te svjetsko zlato i srebro. Zbog upale slijepog crijeva, koje se nakon treninga rasprsnulo, jedva se izvukla od sepse (trovanja krvi). – Da nije bilo dr. Lackovića, ne bih ja danas sjedila ovdje s vama i imala zlatnu medalju oko vrata. Potkraj 2008. imala sam upalu slijepog crijeva, ali mi doktori na prvom pregledu to nisu ustanovili. Uskočio je dr. Lacković. Dvatri dana bilo je rizično, život mi je visio o koncu, upalila mi se cijela utroba. Poslije su liječnici rekli da se u 90 posto slučajeva ne preživi nakon ovakve operacije. Eto, ja sam bila u onih deset posto. Tako je Bog htio – prisjeća se najtežih trenutaka Sandra Perković. Od 2010. do danas rijetko gubi. Jedini pravi poraz doživjela je lani na svjetskom prvenstvu u Pekingu kada je bila druga, iza Kubanke Caballero. – Taj me poraz samo osnažio, dao mi dodatni motiv da u Riju budem najbolja – istaknula je Sandra.
Mihalić: Navalio sam na hranu i piće, ali sam se sudario sa stolom. To je zbunilo kontrolore...
– I dalje sanjam to olimpijsko zlato – kaže Blanka Vlašić koja je bila srebrna u Pekingu