Ustašija je uvijek plesala kako je udbašija svirala

Je li paradni odred u crnim odorama koji je ulicama Knina promarširao pjevajući ode Poglavniku konačni dokaz “ustašizacije hrvatskog društva”? Je li to sve samo posljedica ratnog i poratnog PTSP-a od kojeg pate ne samo borci za domovinu već cijela hrvatska nacija? Ili su oni samo nekoliko “korisnih budala” koje su udbaške strukture vješto pogurale da u pravom trenu zaplešu po njihovim notama? Jasno je, kakve god da su im bile zasluge iz Domovinskog rata, bivši HOS-ovci tom uznemirujućom predstavom svojoj domovini nisu napravili baš nikakvu uslugu. No, svakako nisu ništa bolji ni oni koji ispade pojedinih “ustaških” masturbatora koriste kako bi cijelu proslavu, u kojoj je sudjelovalo stotinjak tisuća ljudi, nazvali – “ustaškim dernekom”. I jedni i drugi Knin zloupotrebljavaju za osobne probitke i strasti. No, dok jedni nisu svjesni koliku štetu čine, drugi su proračunati manipulatori, kojima je šteta unaprijed zacrtani cilj. Jasno je da su se “crnokošuljaši” u Kninu pojavili kao naručeni za one koji svakim danom traže novi dokaz “ustašizacije” Hrvata, uglas s četničkim vojvodama koji iz Beograda svakodnevno šalju

Umjesto da sad, nakon presude Perkoviću i Mustaču, na nacionalnoj razini razgovaramo kako zaštitnicima udbaških egzekutora onemogućiti da nam i dalje upravljaju zemljom – oni još jednom pobjednički likuju

prosvjedne note. I predah u pravi trenutak za one koji su presudom u Münchenu nepovratno prokazani kao predstavnici i zaštitnici udbaških egzekutora. Tako, umjesto da sad, nakon presude Perkoviću i Mustaču, na nacionalnoj razini razgovaramo kako tim udbaškim strukturama onemogućiti da nam i dalje, što iz pozadine što iz prvih redova, upravljaju zemljom – one još jednom pobjednički likuju. Poratna ustašija je uvijek plesala kako je udbašija svirala, i služila kao dimna zavjesa i opravdanje za vlastita nedjela. Pa tako i danas. Problem u ovom slučaju nije u “Za dom spremni”. HOS-ovci su otišli ipak mnogo dalje od toga. No, ako su oni u Kninu doista narušili javni red i mir i dostojanstvo svečanosti, to nije napravio Marko Perković Thompson. U njegovom slučaju, za narušavanje javnog reda i mira možemo isto tako okriviti i hrvatsku policiju, zbog apsolutno nepotrebne intervencije. Dakako da se na Thompsonov koncert nisu sjatili ljubitelji opere, ali bilo je svima jasno da će na koncertu pjevati “Čavoglave” u integralnom obliku, zajedno sa ZDS, onako kako ih pjeva već četvrt stoljeća. To je njegovo demokratsko pravo, jednako kao što je pravo urednika na HRT-u procijeniti hoće li takav koncert uživo prenositi naciji ili ne. Ako treba prijavu uručiti Thompsonu, treba i vodstvu HRT-a, kao i svima onima koji su uglas pjevali zajedno s Thompsonom. Neki ovih dana upravo to i predlažu, nemilosrdno kažnjavanje pjevanja nepoćudnih pjesama, uvjereni da će na takav način riješiti problem, možda nesvjesni da bi tako za zatvor trebali mnogo veći otok od Golog. No, taj mentalni sklop policijske države dobro nam je poznat, koje desetljeće ranije ti isti vrli demokrati tražili bi kazne i za pjevanje “Vile Velebita”. Mnogi među njima i jesu. Koliko smo to doista napredovali kao društvo, ako bismo opet zbog pjesme slali ljude u zatvor? Danas, “Za dom spremni” prije svega jest pitanje slobode govora i ne može biti nikakvog demokratskog temelja za njegovu zabranu. No, to ne znači da nema temelja za njegovu neslužbenu cenzuru. Ili, još bolje – autocenzuru. Sam po sebi, taj pozdrav nije poziv na nasilje, dapače, prihvatljiviji je nego “Smrt fašizmu”. To što su mu život u takvom obliku udahnule baš ustaše, ne znači da mu je to danas jedina moguća asocijacija. Lako je shvatiti zašto mnogi kad ga danas čuju osjećaju zebnju, no, oni moraju znati da među onima koji ga izgovaraju ZDS bio i ostao prije svega izraz prkosa, sveprisutan i u Domovinskom ratu, a izgovarali su ga mnogi koji su u njemu dali život ili zdravlje. Svejedno, prije svega zbog načina na koji je nastao, zbog zloćudnog tereta iz Svjetskog rata koji se baš ničim ne može prebrisati, ZDS je potpuno neupotrebljiv u javnom životu, ne može i ne smije biti prihvaćen kao službeni pozdrav moderne hrvatske vojske. On može opstati kao dio folklora, jednako kao i nedvosmisleni “Smrt fašizmu”, ali svatko tko Hrvatskoj želi dobro u najmanju ruku će u službenim prilikama uključiti gumb za autocenzuru i zagristi jezik. Pa neće ni “samo otvarati usta” kad drugi pjevaju ono što nije primjereno pjevati! Lako je moguće da će se na sutrašnjem sučeljavanju Andreju Plenkoviću imputirati to “ustaštvo” i zahtijevati od njega da se odredi prema ZDS. No, to je lako i svakako nije ključno pitanje. Ono na čemu bi osim na gospodarstvu Plenković trebao inzistirati samo je jedna rečenica: Onaj koji je potrošio četiri godine samo kako bi do kraja podijelio naciju, onaj koji je uveo lex Perković kako bi zaštitio udbaške egzekutore – ne može ponovno biti hrvatski premijer.