Zarađivala vježbanjem da plati liječenje sinu
Oksana i u 41. godini u finalu po spravama
Želim se na ovim, svojim sedmim Igrama oprostiti s medaljom. Bit će teško, ova mala Biles je predodređena da bude velika zvijezda damir.mrvec@vecernji.net Uzbekistanka gimnastičarka Oksana Čusovitina daleko je najstarija vježbačica na Olimpijskim igrama. Ima 41 godinu, a mnoge vježbačice koje ovdje nastupaju puno su mlađe od njezina sina Ališera (19). Uostalom, kada je Čusovitina osvojila svoju prvu medalju na Igrama, ovogodišnja zvijezda svjetske gimnastike, Amerikanka Simone Biles nije bila ni u planu. Rodila se pet godina kasnije. Priča o njenoj sportskoj dugovječnosti dobit će još više na težini kada se otkrije kroz što je sve prošla ova gimnastičarka.
Oksana poput Puca
Oksana je poput Iztoka Puca, nekadašnjeg sjajnog rukometaša, koji je nažalost rano preminuo. Nastupila je na Igrama za tri različite zemlje. Prvo za Sovjetski Savez s kojim je osvojila ekipno zlato u Barceloni 1992. godine, potom je u Pekingu 2008. godine nastupala za Njemačku i na preskoku, u 33. godini, osvojila srebro. A sada u Riju nastupa za Uzbekistan i ponovno je izborila finale preskoka. Puc je pak na Igrama igrao za Jugoslaviju (Seul 1988.), Hrvatsku (Atlanta 1996.) i Sloveniju (Sydney 2000.). – Nakon raspada Sovjetskog Saveza odlučila sam nastupati za Uzbekistan s obzirom na to da sam tamo rođena, u malom gradiću Buhari. Kada mi se sin razbolio od leukemije, u dogovoru sa suprugom odvela sam ga na liječenje u Njemačku. Kako smo tamo bili dugo, dobila sam državljanstvo i nastavila trenirati. Kada se sin oporavio, vratili smo se u Uzbekistan. Moram posebno zahvaliti Shanni i Petru Brüggemanu, trenerima u gimnastičkom klubu Köln koji su me prihvatili i ponudili pomoć. Od svojih nagrada po natjecanjima plaćala sam sinu liječenje – rekla je Oksana koja je u kvalifikacijama za finale po spravama bila u skupini s našom Anom Đerek koja je od nje mlađa 24 godine. – Mislila sam u prvi trenutak da je ta teta sutkinja – istaknula je Ana. I dok je naša vježbačica za preskok dobila nula bodova, Oksana je ušla u finale s ocjenom 14.999. Dat ću sve od sebe da se oprostim od sportske karijere s još jedom medaljom. Ovo su mi već sedme Igre. Bit će teško, ove klinke su jako, jako dobre, posebno Biles. Dugo sam u ovom sportu, ali takvu dominaciju jedne vježbačice odavno nisam vidjela – rekla je Oksana koja iza sebe ima nastupe na deset svjetskih prvenstava. U karijeri je do sada, na europskim i svjetskim prvenstvima, Olimpijskim igrama te Azijskim igrama i Azijskom prvenstvu ukupno osvojila 28 medalja, od čega osam zlatnih.
Uzbekistanka kao uzor
Zanimljivo je da je Oksana tek četvrta gimnastičarka koja se vratila vrhunskom sportu nakon što je postala majka. Prije nje kao majke su vježbale Ruskinja Larisa Latinjina, Kubanka Leyanet Gonzales i Nizozemka Suzanne Harmes. – Oksana je uzor i inspiracija za sve buduće generacije – rekla je Peggy Liddick, glavna trenerica australske reprezentacije. I nije daleko od istine. S 41 godinom biti u finalu Olimpijskih igara u tako teškom sportu samo je za jedan duboki, duboki naklon.
Proračunao sam da ću za vrijeme Olimpijskih igara provesti u autobusu više od 50 sati, što je, uz čekanje tih istih autobusa za razna borilišta, i najdosadniji dio izvjestiteljskog sudjelovanja u olimpijskoj priči. Nakon svih Igara od Atlante 1996. godine do sada, takvo što mi se nije dogodilo. Sva sreća da većina tih autobusa ima wi-fi pa mi je to dobra prilika za malo surfanja na društvenim mrežama i pregled zbivanja na olimpijskim borilištima, ali i za kontakt s urednicima u Zagrebu i s obitelji. Kći stalno pita mamu je li tata dobro, a ni sin Ivan nije nezabrinut za oca u daleku svijetu. Premda Ana ima samo devet godina, razumije da se u tom Brazilu svašta događa, čuje u vijestima, onako uz igru, da je netko nekoga napao i opljačkao. No, tata se zasad drži relativno sigurnih olimpijskih relacija, kojima se kreću novinari i gledatelji s plaćenom ulaznicom. No, čim se zaputite u grad, a nije preporučljivo ići sam, razina rizika se umnožava. Eto, neki dan su dvojica tinejdžera orobila jednog australskog veslačkog trenera. Dok mu je jedan klinac držao nož pod vratom, drugi ga je pelješio. No, i po cijenu kapitulacije pred kakvim mahnitim pljačkašem, do kipa Krista Iskupitelja na brdu ponad Rija svakako namjeravam otići. Izvještavati s Olimpijskih igara vrhunac je profesionalnog zadovoljstva, baš kao što je i za sportaše samo sudjelovanje, no nije lako sve pohvatati. Osim što ne možete na sve stići jer se nastupi naših preklapaju, stalno imate osjećaj da nešto važno propuštate. Brazil je za hrvatske novinske izvjestitelje vrlo nepovoljan jer je pet sati ispred Hrvatske pa sve što počinje poslije 19 sati po lokalnom vremenu u sutrašnja tiskana izdanja hrvatskih novina ne stiže. Sve to pak znači da se moram ustajati nerijetko kad i veslači u olimpijskom selu (obično oko 6) da bih napisao tekstove prije nego što odjurim na borilišta na kojima neka natjecanja (veslanje, streljaštvo) počinju rano ujutro. Ako odspavam pet sati mogu si čestitati, a ta količina sna je i manja nakon svečanog otvaranja ili nakon utakmica naših košarkaša koji tri puta igraju u 22.30, što pak znači da u krevetu u novinarskom selu ne mogu biti prije 2.30. I zavidim kolegama iz izdavačke kuće Politika koji su za 10 tisuća eura za pet novinara iznajmili apartman preko puta Olimpijskog parka. Inače, prometna problematika ljuti i Nikolu Bralića, ponajboljeg svjetskog veslačkog trenera, koji nam se požalio: – Prijevoz na Igrama je katastrofalan. Za odlazak na trening treba nam najmanje sat vremena, a upadnemo li u gužvu na povratku to zna biti i dva sata. Ponekad se pitam jesmo li došli na Olimpijadu ili autobusijadu – našalio se Brale. S obzirom na to da nam je svaki dan poprilično neizvjestan i da ne znamo gdje ćemo na kraju završiti i hoćemo li imati uopće vremena pristojno objedovati, doručak mi je energetski temeljac. A on je, u našem novinarskom selu (BV1), svaki dan kao preslikan. Kajgana, šunkerica, salama, pecivo, suhi kolač... I već tu, u rano jutro, svakodnevno padaju sva moja načela zdrave prehrane. S novinarom i cimerom Damirom Mrvecom vidim se ujutro i navečer, jer svatko juri na svoju stranu, no zato spavamo zajedno jer nas je organizator smjestio u – bračni krevet. Za ne povjerovati je da su nam Brazilci (kao i svima) naplatili 250 USD po noći za jednu sobu i jedan krevet. To je čista krađa, baš kao što su to i cijene hrane u glavnom press centru (MPC) u kojem ne možemo pošteno ručati a da ne potrošimo dvije trećine brazilske dnevnice (40 USD). No, da se razumijemo, moram vam priznati da u svemu tome jednim dijelom i uživam. Jer, sve što mi smeta zapravo prekriva olimpijski adrenalin, iznimno uzbuđenje praćenja najboljih sportaša na planetu.
Neke su novinske kuće pronašle 10 tisuća eura te smjestile svoje novinare izvan sela Bez obzira na to što su novinari u opasnosti, moram se jedan dan popeti na Glavu šećera