Jedini mlinar u Karlovačkoj županiji
Vladimir Vuković vodi mlin koji je još 1936. godine otvorio njegov djed Juraj
“Za godinu dana morat ću zatvoriti mlin jer tu nema više budućnosti ni posla. Zna se dogoditi da nekoliko dana nitko ne dođe u mlin” Pred kućom i mlinom svakog su dana bila po dva reda, sve do ceste, onih koji su donosili žito da im se samelje u brašno. U redovima se čekalo satima, ljudi su razgovarali, družili se, čitav smo dan imali posla, mlinovi su radili neprestano. A onda je došla 1991. i rat i od tada više ništa nije isto – kaže nam Vladimir Vuković, vlasnik posljednjeg mlina na struju u Karlovačkoj županiji. Velike kotače mlina, koje je još njegov djed Juraj, koji je mlin otvorio 1936. godine kada je došao iz Like u Donje Mekušje, donio s jedne vodenice na Korani u svom selu, pokreće samo zbog nas. Nakon djeda Jurja obrt je preuzeo Vladimirov otac Dragan koji je 1971. godine završio i dogradnju i proširenje mlina. Obrt po inicijalima vlasnika danas i nosi naziv JDV Vuković. – Svi su mlinovi u ovom kraju, gdje ih je bilo desetak, a i šire već odavno zatvorili vrata. Oni koji imaju pekare zadržali su i mlinove, ali rade za sebe. Za godinu dana i ja ću zatvoriti svoj, jer tu nema više budućnosti ni posla. Zna se dogoditi da nekoliko dana nitko ne dođe u mlin. Da nemam ostalu poljoprivredu, ne bih imao dovoljno ni za uplatu svojih doprinosa. Godišnje dam 10.000 eura za struju, vodu i smeće. Žao mi je jer i moja djeca vole mlin i oduvijek mi pomažu – kaže Vladimir. Srećom, dodaje, supruga radi pa ne ovise samo o mlinu. Srednjoškolci Karolina i Juraj kažu da su odrastali uz zvuk mlina koji melje žito i da u tome uživaju, ali vide kako se otac muči. – Danas nam dolaze ljudi iz Ogulina, Josipdola, Senja koji imaju poljoprivredu, hrane stoku i donose nam jednom godišnje po dvadeset vreća pšenice, što je oko tone. A u ostatku godine ljudi sve rjeđe dolaze mljeti žito. A nekada smo svi, mi, ali i drugi mlinari, živjeli od ljudi s Korduna i iz susjedne Bosne. Bila su to velika poljoprivredna imanja s puno stoke i svi su sadili pšenicu, dovozili je k nama i mijenjali za brašno. Danas toga više nema i bojim se da, ovakvim načinom razmišljanja, toga više nikada neće niti biti – nabraja Vladimir razloge zbog koji je ostao jedini mlinar u županiji.