Psi političke tranzicije i njihova braća po gluposti

Nastoji se Hrvate pretvoriti u bezlične ”porezne obveznike“, “građane“ili pak nositelje OIB-a

I za “prave Hrvate”, “desničare”, paraustaše, odnosno paradne ustaše ili ustaše za pare je RH “povijesna pogreška“koju su stvorili i njome vladaju “udbaši” STR. 4

Golema većina hrvatskog naroda (građana) ne pripada krajnostima i umjesto bolje prošlosti htjeli bi bolju sadašnjost i još bolju budućnost Kada je Hrvatska izišla iz Jugoslavije, iz Hrvatske su otišli (izbjegli) mnogi Srbi koji nisu htjeli (mogli) živjeti u hrvatskoj državi, a nisu uspjeli od dijela njezina teritorija napraviti Srbiju ili Srpsku krajinu. Istovremeno, u Hrvatskoj su ostali mnogi politički „nehrvati“i „antihrvati“(različitog, pa i hrvatskog etničkog podrijetla) koji također nisu htjeli živjeti u hrvatskoj državi i čekali su da ih JNA (ili bilo tko) oslobodi. Oni se nisu kompromitirali sudjelovanjem u vojnim napadima na Hrvatsku Oni su „građani“, „kozmopoliti“, „groze“se rata, tog „ludila“u kojem „nisu htjeli sudjelovati“. A zapravo su i te kako sudjelovali i još uvijek sudjeluju nazivajući obranu domovine „ludilom“, sijući defetizam, kritizirajući, vrijeđajući i kriminalizirajući branitelje. Danas po svojoj mjeri pokušavaju od Hrvatske napraviti „društveno-političku zajednicu“bez ikakva sadržaja, tradicije, duha ili emocije. Oni nastoje isprazniti Hrvatsku od svakog hrvatstva, a Hrvate pretvoriti u bezlične „porezne obveznike“, „građane“ili pak nositelje OIB-a. U tom nastojanju (zlo)upotrebljavaju „kulturu“, školstvo (kurikulum), medije, Vladine i nevladine udruge, antifašizam, manjinske politike itd. Ali sve to nije dovoljno. Da bi taj naum uspio, potrebno je destabilizirati hrvatsku državu, razoriti društvo, obezvrijediti institucije i pojedince, unijeti nepovjerenje, beznađe, defetizam, osjećaj nemoći i zaključak kako je Republika Hrvatska „povijesna pogreška“, „nepotreban eksperiment“, „slučajna država“, „(klero)fašistička tvorevina“, uglavnom „propala stvar“. Uz to ide i „podsjećanje“na to da je nekada „bilo bolje“. Zašto se onda ne bismo vratili u prošlost koja je bila bolja od sadašnjosti? Zašto se ne bismo vratili u mladost, jugoslavensku arkadiju gdje su tobože tekli med i mlijeko, gdje su svi bili zaposleni i nitko nije odlazio raditi u inozemstvo. Svi su išli na ljetovanja i zimovanja, dobivali stanove od države, uživali u radnim akcijama, u bratstvu i jedinstvu, a sve pod zaštitom svemoćne Udbe i jugoslavenske komunističke armije – treće ili četvrte vojne sile u Europi. Zašto ne bismo čvršće povezali „region“, „ove prostore“, „naše zemlje“i „naše narode“, pitaju nas svakodnevno stari i mladi „antifašisti“, “kozmopoliti“, „otvorenodruštvaši“, „anarhisti“, „socijalisti“, „ljevičari“, „građanska avangarda“. Svi oni poput krpelja, čvrsto prikačeni na državni proračun, očekuju da ćemo već jednom, sliježući ramenima, bezvoljni i razočarani, odustati od svoje države i prihvatiti njihove ideje i njihovu državu – njihovu, bez obzira na formu. Nisu svi gore nabrojeni jedini koji destabiliziraju Republiku Hrvatsku i koji je žele utopiti u svojim utopijama. Rame uz rame s njima marširaju i „pravi Hrvati“, „desničari“, paraustaše, odnosno paradni ustaše ili ustaše za pare – pristaše jedne druge utopije – Ne-

Potrebno je još samo da naša politička vodstva, naše društvene elite postanu svjesni naše slobode, snage i mogućnosti

zavisne Države Hrvatske. I za njih je Republika Hrvatska „povijesna pogreška“koju su stvorili i njome vladaju „udbaši“i „Jugoslaveni“. „Tuđman je Udbin projekt“, kliče frustrirana intelektualna perjanica gore opisanih, neuspješni kandidat za svaku ozbiljniju funkciju u Hrvatskoj, potvrđujući upravo ono u što nas udbaši već dugo i na razne načine pokušavaju uvjeriti. Nerealizirane, iskompleksirane, neprepoznate i nepriznate „nacionalne veličine“s friziranim biografijama (i bibliografijama) lažu o sebi, lažu o Hrvatskoj, lažu o Tuđmanu, lažu o ratnim „izdajama“i „prodajama“, o domoljublju i svojim „junačkim djelima“. Kada je padao Vukovar, htjeli su jurišati na Banske dvore. Tužakali su Hrvatsku stranim državama i njihovim „nedržavnim“organizacijama. Isti su, ako ne i gori nego njihovi komunistički antipodi. Ne valja Hrvatska kojom oni ne vladaju! Ne valja Hrvatska u kojoj oni i njihovi ne prolaze na svim natječajima! To je ono što se prikriva ideološkim dimnim zavjesama; što će im Hrvatska ako u njoj nisu Foča i Novi Pazar s dva-tri milijuna „Hrvata islamske vjeroispovijesti“. Što će im Hrvatska ako joj je prvo polje u grbu crveno, a trgovi u nekim gradovima (odlukom nadležnih skupština) zovu se imenom J. B. Tita. Što će im Hrvatska u kojoj ne mogu postrojavati stranačku vojsku u crnim odorama, uzvikivati „stari hrvatski pozdrav“i „mjeriti kukuruz“. Jedno je bilo tako pozdravljati u NUštru 1991. pod granatama, a sasvim drugo u FrankfUrtu 2016. uz roštilj i pivo. Oni iz Nuštra zaslužuju razumijevanje, a ovi iz Frankfurta samo prijezir jer nanose štetu Hrvatskoj i potpuno je nevažno rade li to s namjerom ili iz inata i gluposti. Oni koji nisu dostojni pobjede u Domovinskom ratu, koja nam nudi slobodu, ali s njom i odgovornost; oni koji tu pobjedu i ne smatraju svojom jer nisu ostvarili politički cilj/iluziju ili osobne ciljeve – predsjedničko ili ministarsko mjesto, ravnateljstvo, mjesto na listi, traže utjehu i utočište u samoviktimizaciji i patetici davnih poraza koji ni na što ne obvezuju, a najmanje na racionalnost i odgovornost. Ne treba zanemariti ni ideološko/političko poduzetništvo, odnosno ekonomsku isplativost „paraustašovanja“(kao i brata mu blizanca „antifašizma“) na što ukazuje i činjenica da je „pravaških“strančica skoro koliko i „nevladinih udruga“, a skupa ih je više nego OPG-ova na kojima pošteni ljudi teško rade. Golema većina hrvatskog naroda (građana) ne pripada opisanim krajnostima i umjesto bolje prošlosti htjeli bi bolju sadašnjost i još bolju budućnost. Oni ne žele grobišta svojih predaka pretvarati u staništa za svoju djecu. Republika Hrvatska je neovisna država, punopravna članica Europske unije i NATO-a. Naš je glavni grad Zagreb, a sjedište organizacija čiji smo članovi su u Bruxellesu, a ne u Beogradu. To je glavni grad Republike Srbije koja nam je susjedna zemlja, kao što su to Mađarska, Slovenija, Italija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora. Od njih nas dijele državne granice, a povezuje nas povijest – pripadanje zajedničkim carstvima ili državama, povezuju nas savezi ili međusobni ratovi. S nekima od susjednih država, osim prošlosti, veže nas i sadašnjost; Italija, Mađarska i Slovenija također su članice EU i NATO-a. Na jarbolima pred našim državnim institucijama, pored nacionalnih, iste su zastave. Većina naših ljudi, potpuno svjesna navedenog i te kako cijeni našu suverenost, kao i činjenicu da nikada više nećemo biti u bilo kakvom „jugoslavenskom“ili „balkanskom“savezu. Zato se i ne osvrću na srbijanske note (ni diplomatske/Dačić ni muzičke/Ceca) niti strahuju od njihove „regionalne nadležnosti“na području „čitave Jugoslavije“s kojom Srbija naravno „nema ništa“kada ih se pita za napade na Hrvatsku. Potrebno je još samo da naša politička vodstva, naše društvene elite postanu svjesni naše slobode, snage i mogućnosti. Za početak je dovoljno da naše Državno odvjetništvo doista postane državno i napokon počne raditi svoj posao – progoniti odgovorne za napade na državu, za masovna ubojstva i razaranja (kao i za sva ostala kaznena djela, po redu, a ne po političkim narudžbama ili potrebama). Tada bi i ratni huškači koji su nam prijetili i poručivali kako Glina nikada neće biti u Hrvatskoj bili tiši, a o vojvodama i raznim „ministrima“koji nam strašno zamjeraju i nikad nam neće oprostiti što smo se obranili i što smo preživjeli njihove napade da ne govorimo. Tada bi i „psi političke tranzicije“u Hrvatskoj, njihova braća po mržnji i gluposti, postali potpuno društveno irelevantni.

I za “prave Hrvate“, “desničare“, paraustaše, odnosno paradne ustaše ili ustaše za pare je Republika Hrvatska “povijesna pogreška“koju su stvorili i njome vladaju “udbaši“i “Jugoslaveni“. A kada je padao Vukovar, htjeli su jurišati na Banske dvore