Od laži uvijek očekujemo ono najgore i zato je prešućivanje kobno za ljubav
Koliko toga dijete ne zna o svojim roditeljima? Koliko tog neznanja pogubno utječe na djetetov život? Jesmo li izgradili vlastitu osobnost bježeći od one uz koju smo odrasli? To su samo neka od pitanja kojima se Cecelia Ahern bavi u svom novom romanu “Skupljač pikula” (Profil, urednica Alica Gracin, prijevod Petra Mrduljaš, 79 kuna). Irska književnica, koja je svjetsku slavu, ali i simpatije hrvatskih čitatelja, stekla romanom “P.S. Volim te”, priču započinje jednostavno: dok joj je otac u bolnici nakon moždanog udara, koji mu je odnio i dio sjećanja, junakinja romana nailazi na začuđujuće podatke o njegovoj prošlosti, a pojavljuje se i zadivljujuća (i vrijedna) kolekcija pikula koje je skupio. Istražujući očev život, kći će shvatiti koliko malo zna o njemu, a potragom kroz rupe njegova i svog sjećanja naučit će i važne stvari o svom životu. Cecelia Ahern priču plete kroz poglavlja koja naizmjenično dijeli na oca i kćer; on se sjeća, a ona pokušava pronaći smisao u onom što joj je prešućivano dok je bila dijete. Iz priče tako izranjaju i neke univerzalne životne istine, one o tome kako prešućujemo neke važne stvari štiteći osobe koje najviše volimo, ali i kako upravo ta šutnja truje naš vlastiti život. U konačnici nemoguće je živjeti život utemeljen na lažnom “identitetu”, pa makar skrivena tajna bilo tek – pikulanje. Ljudi doista od tajni uvijek očekuju ono najgore, jer to leži u njihovoj biti. Vjerujemo da drugi (posebno bliski) ljudi od nas kriju nešto od životne važnosti, i nikada ne pomišljamo na banalnosti. Zbog toga i najbezazlenije tajne postaju pitanja od životne važnosti. Autorica nas ovdje zorno uči da je ipak bolje znati istinu nego vječno očekivati ono najgore.