Drysdaleu sam na dodjeli rekao da sad ide u mirovinu

Ne sumnjam u konačnu odluku. Ne želim o tome ni razmišljati, kaže Damir

Trener Šuk bio je jako ljutit zbog odluke sudačke komisije jer je u tome vidio izvjesnu zavjeru, no Damir je stoički primio odluku U epskoj utrci, kakve u olimpijskim veslačkim finalima nije bilo od Sydneya 2000., samo sedam tisućinki sekundi dijelilo je Damira Martina od olimpijskog zlata. Upravo za toliku razliku, ljudskom oku neuhvatljivu, pobijedio je branitelj naslova Novozelanđanin Mahe Drysdale, ali tek nakon fotofiniša i višeminutnog vijećanja posebne komisije.

Tijelo me nije slušalo

– Zadnjih 300 metara odveslao sam kao da mi je to posljednje u životu, a kada sam vidio da smo odveslali utrku s potpuno istim vremenom, jedva sam dočekao da mi kažu koji sam. Svejedno mi je bilo jesam li prvi ili drugi, samo da mi daju neku informaciju jer u tim trenucima nisam znao kako se zovem – kazao je Damir koji je u laguni u srcu Rio de Janeira (Lagoa da Tijuca) odveslao utrku života i pri tome dao sve što ima. Dao je i posljednji atom snage koji mu je preostao pa je, kad je izašao iz čamca, klonuo. Neko je vrijeme i ležao pa su stigli i liječnici, no na koncu se ipak brzo opravio i otišao preuzeti svoje “srebro zlatnog sjaja”. Koliko god ta frazetina u sportu bila otrcana, ovo je doista to – srebro koje sjaji kao zlato – što su ustvrdili i naši sportski velikani Janica Kostelić i Perica Bukić. – Kad sam izašao iz čamca, nije bilo ni struje ni daha, a i uši su mi još uvijek začepljene. Glava je funkcionirala, a tijelo nije slušalo, no liječnici su mi rekli da sam OK – govorio je Damir u miks zoni u kojoj je svojim emotivnim nastupom i svojim suzama rasplakao i hrvatske izvjestitelje. A suze su mu krenule kada je počeo govoriti o svom timu koji čine veslački trener Srećko Šuk, kondicijski trener Pero Kutero- vac, fizioterapeut Ivan Golubiček te metalni treneri Igor Čerenšek i Ana Kotzmuth. – Imao sam tim čarobnjaka. Moj trener Srećko Šuk poseban je čovjek kojeg malo ljudi razumije, a ja sam jedan od tih. On je čarobnjak. Fizio Golubiček spremao me za svaku utrku, a moji mentalni treneri naučili su me da nikog ne respektiram jer bi to bilo opasno s obzirom na to da sam veslao protiv svojih idola, olimpijskog pobjednika Drysdalea i trostrukog svjetskog prvaka Syneka. Kondicijski trener Pero bio je moj brutalni motivator, ali i čovjek koji je, kada nisam imao novca, rekao da će me trenirati besplatno. Za razliku od trenera Šuka koji je bio jako ljutit zbog odluke sudačke komisije jer je u tome vidio izvjesnu zavjeru, Damir je stoički primio odluku za zelenim stolom. – Ja u konačnu odluku ne sumnjam. U ovim trenucima o tome ne želim ni razmišljati jer sam, nakon ovakve utrke, sretan što sam živ. Prisjetio se tada još jednog detalja i mukotrpnog razdoblja kovanja ovog srebra i opet su mu krenule suze. – Od drugog mjeseca u planu priprema za ovaj olimpijski nastup u trenerovu planu i programu pisalo je: “Trinaestog dana u kolovozu, u toliko i toliko sati, sjest ću pokraj olimpijskog jezera u Riju i piti pivo. A hrvatska zastava će se vijoriti.”

Nevjerojatna životna priča

I vijorila se, ponosno, u čast ovog nevjerojatnog Vukovarca koji je kao dijete proživio sve što i Hrvatska. Pred ratnim vihorom morao je bježati iz svog rodnog grada, živjeti u progonstvu (u Njemačkoj) i na koncu je izabrao najteži mogući put (veslanje je jedan od najtežih sportova) da bi se dokazao. A baš jučer bio je jedan od finala te nevjerojatne životne priče. – Na proglašenju rekao sam Drysdaleu da mu je ovo zadnje zlato i neka sad ide u mirovinu – našalio se Damir kojeg su svojski bodrili i zlatni Sinkovići i njegov bivši trener Bralić.

Hrvatski je veslač nakon utrke rasplakao novinare kad je počeo zahvaljivati svom timu