Egipatski džudaš izdajica jer je izgubio od Izraelca
Odbio mu je pružiti ruku, zbog čega je bio izviždan
Kroz povijest igre su bile previše ispolitizirane. Nažalost, tako je i danas, posebno kada pričamo o sportašima iz arapskog svijeta Dražen Brajdić U idealnom svijetu Olimpijske igre i politika ne bi trebale imati veze jedne s drugima, no u ovom stvarnom, ponekad poprilično udaljenom od olimpijskog ideala zbližavanja svih nacija i rasa, one su itekako isprepletene. I dok su se Olimpijske igre manje bavile politikom, politika se puno više bavila Igrama. Uostalom, evo vam najsvježijeg primjera iz Rija, s džudaškog tatamija. Deveterostruki afrički prvak Egipćanin Islam El Shehaby našao se u višestruko neugodnoj situaciji. Osim što je izgubio od Izraelca Ora Sassona, doživio je negodovanja i prije i poslije borbe.
Branili mu da se bori
Prije borbe ekstremniji muslimani putem društvenih mreža poručivali su mu da će, ako izgubi, osramotiti islam i svoj narod, a egipatski nacionalisti su mu poručili da u borbu sa sportašem iz mrskog im Izraela ne bi smio ni ulaziti. – Ne želimo ni pomisliti što će se dogoditi ako izgubiš od Izraelca. Pobjeda ti ne donosi ništa. Kako možeš surađivati s ubilačkim narodom? – bile su poruke na Twitteru, a i voditelj islamističke televizijske postaje Al-Sharq Mataz molio ga je da se povuče: “Ako izgubiš, Egipat će plakati. Zemlja će biti tužna, a ti ćeš postati izdajica.” Nakon borbe, kada je El Shehaby izgubio, izviždala ga je domaća Islam El Shehaby teško živi pod pritiskom politike publika jer nije htio suparniku pružiti ruku (što nije obvezno) niti se protivniku naklonio (što jest obvezno) u njegovu sportu. Mržnja većeg dijela arapskog svijeta prema svemu što je izraelsko vraća nas na najstrašniji primjer uplitanja politike u Olimpijske igre, a to je teroristički napad na olimpijsko selo u Münchenu 1972. Osmorica palestinskih terorista ubacila su se, kroz žicu, u selo i ubila dvojicu te zatočila devet izraelskih sportaša. Palestinci su tražili oslobađanje 200 arapskih zatvorenika iz izraelskih zatvora na što bi izraelska vlada možda i pristala da njemački specijalci nisu krenuli u akciju u kojoj je svih devet sportaša ubijeno, ali i pet terorista te jedan policajac. I na sljedećim Igrama bilo je politike jer je 30-ak afričkih država odbilo nastupiti u Montrealu zbog toga što MOO nije suspendirao Novi Zeland čija je ragbijaška reprezentacija te godine gostovala u aparthejdskoj Južnoj Africi. Smanjenu brojnost idućih dvojih Igara odredila su hladnoratovska zbivanja, neprestane tenzije između SAD-a i SSSR-a, barjaktara dvaju oprečnih političkih sustava – kapitalizma i komunizma.
Stalni hladni rat
Nakon što su Sovjeti ušli u Afganistan, zemlju manju od američke savezne države Teksas, više od 60 zemalja predvođenih SAD-om bojkotiralo je moskovske Igre održane 1980. godine. Samo četiri godine zatim zemlje Varšavskog pakta i njihovi simpatizeri s drugih kontinenata uzvratili su istom mjerom pa se na Igrama u Los Angelesu nije pojavilo 14 socijalističkih zemalja, no ne i bivša SFRJ koja je to iskoristila i na tim Igrama osvojila rekordnih 18 zemalja, što je bilo dvostruko više nego u Moskvi. Seulske Igre (1988.) bile su prve, od Münchena, na kojima nije bilo organiziranog bojkota, no neke su zemlje ipak odlučile ne nastupati, a to je prije svih bila Sjeverna Koreja koju su pratile Etiopija, Nikaragva i Kuba. Ako mislite da na Igrama u Barceloni nije bilo zbivanja s političkom pozadinom, varate se. Uostalom, kao neovisne države prvi su put nastupile Hrvatska, Litva, Letonija i Estonija, a SR Jugoslaviji, kao agresoru na teritorij Hrvatske, bio je zabranjen nastup. Osim toga, Njemačka je prvi nakon 1964. put nastupila pod jednom zastavom, a postaparthejdna Južnoafrička Republika pozvana je prvi put da sudjeluje nakon 32-godišnje zabrane.
Nažalost, uvijek se politika na Olimpijskim igrama miješala u sport. Bilo je i puno žrtava