Nepodnošljiva lakoća izricanja gluposti (u povodu izjava Jurčevića i Markovine)

Tik iza ponoći, šefovi odjela Udbe (sic!) okupili su se u dvorištu vile u Nazorovoj ulici. Da nas ne objese o prve svjetiljke, mi ćemo ih preduhitriti, i to na način da zapravo ostanemo vladati, samo sada iz sjene, a neka ove budale misle da su nas se riješili. Sutradan su sve utanačili s prvim susjedom, Franjom Tuđmanom: HDZ će biti alat našeg ostanka na vlasti. Vlasnik vile je Josip Manolić. Ili, ovako. Nekoliko nacionalista u komunističkim redovima, tik iza ponoći, okupilo se u dvorištu vile u Nazorovoj ulici. Da nas ne objese o prve svjetiljke, mi ćemo ih preduhitriti, i to na način da zapravo ostanemo vladati, samo sada iz sjene, a neka ove budale misle da su nas se riješili. Sutradan su sve utanačili s prvim susjedom Franjom Tuđmanom: HDZ će biti alat našeg ostanka na vlasti. Vlasnik vile je Josip Manolić.” Da sam sklon maniji konspiracije, da mi je pisanje fikcije profesionalno zanimanje i da sam gladan pažnje javnosti, naravno da bih primijenio model velikog Talijana iz “Praškog groblja” i navedenim modelima objasnio političke promjene u Hrvatskoj i Jugoslaviji potkraj 1980-ih. Problem nastaje kada nepostojeću konspiraciju kao objašnjenje etabliraju profesionalni povjesničari, kao što su to učinili dr. sc. Josip Jurčević i dr. sc. Dragan Markovina u istupu u Večernjem listu, 13. kolovoza 2016. Mrtvo hladno, iako ne s istih pozicija, oni javnosti kažu da je Hrvatska zapravo namještaljka: “Meni se čini realno da je nacionalističko krilo Saveza komunista Hrvatske idejno osmislilo HDZ i na neki način provelo odcjepljivanje Hrvatske od Jugoslavije”, kaže Markovina. Dok Jurčević konstatira: “Tako je Udba (sic!) za glavnu ulogu u svojoj igri ili predstavi demokracije izabra- la Franju Tuđmana te ga dobro opkolila svojim pouzdanim likovima poput Manolića, Mesića, Boljkovca.” Dakle, sve čemu smo svjedočili, ali baš sve, nije ništa drugo negoli farsa, trik, dimna zavjesa, prijevara! Zapanjuje da je novinar Ćurić iznio daleko točnija tumačenja. Šokantna je činjenica da dvojica povjesničara za ovako ozbiljne tvrdnje ne iznose ni jedan relevantan dokaz, pa ni interpretaciju dostupnih dokumenata, kojim bi ih potvrdili. Zašto je režim Franji Tuđmanu u veljači 1987. vratio putovnicu, dopuštajući mu putovanje u inozemstvo? Zato, cijenjeni kolege, jer nije bila 1945. ili 1948. pa se protivnik režima nije mogao jednostavno ustrijeliti, zato jer je Tuđman bio relativno bezopasan disident kojeg je bolje bilo pustiti da održi nekoliko predavanja u inozemstvu nego zatvoriti, a valjalo je dobiti i nešto kredita sa Zapada, zato što je uobičajena pojava u povijesti podcjenjivanje protivnika, zato što je.... Zašto je Franjo Tuđman nakon proljeća 1990. odlučio u vrhu aparata represije zadržati ljude poput Josipa Perkovića? Zato što su u Hrvatskoj jedino pripadnici nomenklature raspolagali potrebnim upravljačkim i organizacijskim vještinama, o kojima je ovisio opstanak režima nakon proljeća 1990. Zato jer je u proljeće 1990. zaključio: “Bolje da su s nama nego protiv nas.” Zato što su mu bili potrebni. Kako reče fenomenalni Christoph Waltz u “Nemilosrdnim gadovima”: “Ja sam prokleto dobar detektiv.” Perković nije bio baš tako dobar, ali drugih Tuđman nije imao. Jurčević, sad u finalnom stadiju konspiracijske groznice, kaže da je “Udba”, nakon proljeća 1990. čvrsto u sedlu, postala “ključni moderator svih važnijih događaja”. Da, zasigurno je “Udba” dovela UNPROFOR u Hrvatsku, stajala iza Ive Sanadera ili uvela Hrvatsku u NATO ili EU. Yeah right. Destruktivni utjecaj tvrdnji Jurčevića i Markovine spada u opću opasnost prvog reda: akademski stručnjaci unose paranoju u izmučeno društvo čime ga čine strahovito psihološki opterećenim. Osim toga, zbog ovakvih izjava historiografija u Hrvatskoj percipirana je kao petparački romani Dana Browna. Neka se onda time i bave, jer plaćeni su da rade bolje. Najvažnije od svega, obojica samozadovoljavajućim i tendencioznim simplificiranjem složenih povijesnih događaja u konačnici oduzimaju legitimitet suvremenoj hrvatskoj državi. Jer, ako je u temelju Hrvatske laž i prijevara, kako oni kažu, a ne opća želja Hrvata da budu dio demokratskog svijeta i veličanstvena borba protiv barbarske agresije s Istoka, onda je logično dovesti u pitanje njezino postojanje. Kako brak, tako i država: ni jedno ne može opstati na laži. Markovina to čini jer se konspiracija idealno uklapa u njegovo tumačenje 1990-ih: sve je to bio krvavi vampirski pir nacionalističkih fanatika koji su se drznuli uništiti jugoslavenski samoupravni raj i njegov – naravno! – uzorni multietnički ideal (znate ono: bratstvo i jedinstvo, tko nas, bre, zavadi i slične gluposti). Jurčević je, pak, za pretpostaviti je zbog nerealiziranih političkih ambicija, otišao u drugu krajnost pa u svemu vidi konspiraciju. Obojica su vlastiti ego i intelektualnu lijenost pretpostavili ozbiljnom radu u arhivima. Lakše je ovako, daleko lakše.

Mrtvo hladno, iako ne s istih pozicija, oni javnosti kažu da je Hrvatska zapravo namještaljka farsa, trik, dimna zavjesa, prijevara!