KOLIKO SE BRINEMO O SPORTU, MEDALJE S OI SU USPJEH
Bio je to čarobni, povijesni utorak 16. kolovoza 2016. godine. Osvojili smo dvije medalje, dvije osigurali, pa smo taj dan srušili rekord po broju osvojenih medalja na Ljetnim olimpijskim igrama. Proporcionalno uspjehu po medaljama, država je smanjivala nagrade u kunama za naše medaljaše. Kažu – kriza je, ekonomska je situacija teška, nema novca. Omamljen uspjehom, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, nekadašnji hrvatski premijer i političar, odlučio je pitati Vladu za povišicu za naše sportaše. Po važećoj uredbi, pojedinačni osvajači zlatnih medalja (Glasnović, Perković) dobili bi 104.000 kuna, a članovi momčadi (Sinkovići) po 85.000 kuna, a HOO predlaže da se visina naknade vrati na stanje kakvo je bilo 2009. godine. A tada je pojedinačnim olimpijskim pobjednicima bilo zajamčeno 208.000 kuna, a 169.000 kuna članovima momčadi. Primjerice, Davor Štefanek, zlatni hrvač iz Subotice, osvojio je zlato za Srbiju (koja je ekonomski u puno
Naše olimpijce treba dočekati narod koji izdvaja za njih, a ne problematični političari
većim problemima) i za to će dobiti 337.000 kuna. Dakle, nije riječ o novcu, nego o odnosu države prema svojim sportašima i sportu. A u tome su istočni susjedi ipak osjetljiviji, očito im je sportski uspjeh za imidž države puno bitniji. A Igre u Rio de Janeiru pokazale su i koliko kvalitetno radimo u samom sustavu sporta. Naime, medalje osvajamo pretežno u pojedinačnoj konkurenciji, dok u momčadskim sportovima uglavnom bilježimo slabije rezultate, u slučaju rukometaša to je i popriličan neuspjeh. No, draže su mi te medalje, jer bi tim velikim sportašima, a takvima smatram sve vlasnike olimpijskih medalja, mogle osigurati egzistenciju. U svakom slučaju, hrvatski sportaši zaslužuju lijep zajednički doček, na kojem bih volio da se okupe naši navijači (čitaj porezni obveznici), koji u konačnici i izdvajaju za naše sportaše. Da sada, posebno u predizborno vrijeme, ne bude tamo problematičnih političara kojima sport služi samo kao kićenje tuđim perjem.