Olimp je u Dubravi

Hrvatska je uspješnija u individualnim nego u ekipnim sportovima. Najbolji rezultat ostvaruje se kad ovisiš samo o sebi ili maksimalno o bratu koji vesla s tobom. Od ljudi upućenijih u psihologiju i sociologiju sporta bilo bi lijepo nakon Olimpijade čuti

Olimpijski ciklusi jedan su od najboljih pokazatelja kako vrijeme leti te kako nam se, što smo stariji, osjećaj tog protoka individualno ubrzava. Razlog tog osjećaja da vrijeme brže prolazi nego kad smo bili djeca leži valjda u činjenici da nam u odrasloj dobi ostaje sve manje novih stvari za otkriti, doživjeti, naučiti pa se vrijeme sve više svodi na prazno mehaničko kretanje dnevne i sezonske rutine. Kao djetetu mi je Olimpijada, uz natjecanje za pjesmu Eurovizije, izgledala kao najvažnija stvar na svijetu, a ljeto, pogotovo olimpijsko, činilo se beskonačno dugim. U očima osnovca raspust je trajao kao cijeli jedan mali život, a sad mi se u četrdesetoj čini kao da su rujan i lipanj prvi susjedi. Osim što se vrijeme kako bivamo stariji ubrzava, značenje nekih događaja se u zrelim očima relativizira i umanjuje. Nakon djetinje fascinacije sportskim ritualnim pobjedama i porazima, koji su se duboko emotivno proživljavali kao vlastiti, kasnije se, u godinama prvog mudrijašenja, njihov značaj umanjuje preko mjere, u smislu – to kako je netko pucao u Riju meni ne znači ni u džep ni iz džepa, da bi se emotivni ulog u sportske događaje kod zrelih ljudi stabilizirao na umjerenoj razini koja proizlazi iz svijesti da su i simboličke stvari i borbe, čovjeku kao simboličkom biću važne i mogu za zajednicu imati i neke stvarne posljedice, pogotovo mogu dati pozitivan impuls kao primjer da se može bolje. I dalje pratim na Olimpijadi sve što stignem, ali za razliku od djetinjstva, uvijek s malim odmakom pa mi je za utjehu zbog poraza poput onog košarkaškog od Srbije, koji bi me kao dijete danima ostavio neutješnim, sada dovoljna prijateljeva poruka u pet ujutro: “Važnije je tko je u ratu pobijedio…” ili druga “Za dvije-tri godine, kad stasaju ovi naši mladi centri, uz Babu, Hezonju i Šarića, jest ćemo ih za doručak…”, da se poraz relativizira i nakon njega zaspi kao beba. Čini se slabljenje kulta Olimpijade ipak nije samo stvar individualnog starenja. Nekada smo imali samo dva televizijska kanala, s malo prijenosa vrhunskog sporta tijekom godine. Danas je svaki tjedan tijekom cijele godine pun događaja, od dviju utakmica nogometne Lige prvaka pa nadalje. O dostupnosti prijenosa NBA ili borilačkih sportova da se i ne govori. Bili smo kao djeca gladniji vrhunskih sportskih događaja, a Olimpijada je bila iznimno vrijeme, kada smo imali zgusnute prijenose vrhunskog sporta. Danas je “Olimpijada” razvučena kroz cijelu godinu pa vjerojatno zbog toga i nema nekadašnje fascinacije. Prva Olimpijada koje se svjesno sjećam je ona u Los Angelesu 1984. Carl Lewis bio je naš Bolt, a najveći rivalitet kojeg pamtim događao se kasnije na 100 metara, kad mu se pojavio dostojan protivnik, Ben Johnson, koji je na sljedećoj Olimpijadi u Seulu istrčao do tada nezamisliv rekord od 9,79 sekundi, a onda je ispalo da je dopingiran pa je ostao i bez rekorda i bez zlatne medalje. Kasnije je Usain Bolt istrčao 9,58., ali kao dokaz da se sa starenjem vrijeme ubrzalo, mene i danas više fascinira Johnsonovih poništenih 9,79. i čini mi se, objektivno naravno potpuno pogrešno, da je to brže od Bolta. Neki od trkača koji su tada osvajali medalje u drugim disciplinama s tim vremenima danas ne bi prošli kvalifikacije, ali starački mit kako je sve prije bilo bolje čini ih nedodirljivim na Olimpu sjećanja nas, tadašnje djece. Neusporedivo više novca danas se okreće u sportu u odnosu na prije dva-tri desetljeća. Primjerice, milijun dolara za koje je Dražen Petrović, u tom trenutku najbolji košarkaš na svijetu izvan NBA, prešao iz Cibone u Real činilo se te 1988. basnoslovnim iznosom. Danas bi za tu lovu, uz pridodanu inflaciju, Mamić bez problema uspio prodati i beka s dvije lijeve noge. Iako se čini da je do krajnjih granica iscrpljen njegov zabavni, marketinški potencijal i da je iskomercijaliziran do kraja, vrhunski sport nije time izgubio osnovnu čaroliju. Takozvani “manji sportovi”, u kojima nema velikog novca, svoju društvenu zadovoljštinu dobivaju na Olimpijskim igrama. Iako do jučer većina nije pojma imala tko je Josip Glasnović, gdje treniraju braća Sinković, koja su pravila jedriličarstva ili koliko je mladih atletičara danas na putu do trona kojim je prošla Sandra Perković, odjednom smo svi kao zajednica dionici njihovih uspjeha. No razumna identifikacija sa sportskim uspjesima može dje- lovati blagotvorno na zajednicu. U godini kada hrvatski mazohizam u medijima dosiže povijesni vrhunac, kad u toj autorefleksiji dominira slika promašene države nesposobnih, fašistoidnih ljudi iz koje je bolje je što prije ispaliti na Zapad, u kojoj nitko i ništa ne valja, hrvatski olimpijci su u Riju osvojili najveći broj medalja do sada. Više nego devedesetih kad je nacionalni naboj bio najjači, više nego pretkriznih Olimpijada 2000. i 2004., više nego na prošlima i pretprošlima na kojima su već nastupali sportaši rođeni u samostalnoj Hrvatskoj. Kako objasniti ovaj izvrstan rezultat? Je li do njega doveo splet okolnosti, sreća ili tu ipak ima nekog sustava? Je li pretjerano reći da se u nekim segmentima hrvatskog sporta, i to u onima koje rjeđe imamo priliku pratiti, radi dobro, sustavno, na najvišoj svjetskoj razini? Da se u tim sportovima akumuliralo puno znanja, iskustva, kultivirao dobar okvir unutar kojeg su bogomdani talenti onda mogli izrasti do ovih postignuća? Može li se nešto od tih iskustva iz tog sportskog segmenta, koji nazivamo sporednim, primijeniti i na dugim razinama? Govori li nešto i podatak da je Hrvatska trenutačno puno uspješnija u individualnim nego u ekipnim sportovima? Da se najbolji rezultat ostvaruje kad ovisiš samo o sebi ili maksimalno o bratu koji vesla s tobom? Od ljudi upućenijih u psihologiju i sociologiju sporta bilo bi lijepo nakon Olimpijade čuti sustavnije analize ovog dobrog rezultata, koji bi išli onkraj uobičajenih (polu)šaljivih uvida kako, ako ništa drugo, znamo pucati i tući se. Prvi kulturološki osvrti na Olimpijadu krenuli su potaknuti fenomenom zagrebačke Dubrave. O tom doseljeničkom, donedavno rubnom gradskom kvartu pred kojim je završavala tramvajska pruga, do sada su stvarani uglavnom negativni mitovi. Dubravu su nekada zvali “olimpijskim selom” jer su njeni stanovnici kvartom navodno stalno hodali u trenirkama. No sada je Dubrava na naslovnicama kao “najolimpijskiji kvart na svijetu”. Mediji pedantno navode da “država Dubrava” ima više zlatnih medalja od Švedske, Danske, Ukrajine, Češke i Slovačke. Počelo je sa zlatom Josipa Glasnovića, nastavilo se sa Sandrom Perković. Javile su se i prve susjedske trzavice jer su mediji neoprezno

Dubravu su nekada zvali “olimpijskim selom” jer su njeni stanovnici kvartom navodno stalno hodali u trenirkama. Dubrava je sada na naslovnicama kao “najolimpijskiji kvart na svijetu”. “Država Dubrava” ima više zlatnih medalja od Švedske, Danske, Ukrajine, Češke i Slovačke

među medaljama ovjenčanu djecu Dubrave uvrstili i Filipa Hrgovića, koji je iz susjednih Sesveta, ali nisu predaleko od istine, ne samo zato što je Hrgović trenirao u Dubravi, već zato što Sesvete s Dubravom imaju dosta sličnosti. Ta zagrebačka predgrađa krasi doseljenički vitalizam, mlađe stanovništvo, obitelji s više djece, puno energije. Kulturni krajolik Dubrave na koji se iz centra često gledalo snobovski prezrivo nastao je kao posljedica socijalističke prostorne segregacije. I to došljačko stanovništvo uplaćivalo je u stambeni fond iz kojeg je samo manjina riješila stambeno pitanje, dok je njima preostalo kupovati jeftinu zemlju na rubu grada i graditi kuće kako su god mogli i znali. Živjeli su na rubu “socijalističkog raja”, a kasnije su im se priključili i doseljenici koje je potjerao rat. Devedesetih je tamo bujala jeftina trgovina i događali se mafijaški obračuni, zbog kojih je nastao mit tvrdog kvarta teškog odrastanja, neka vrsta Bronxa iz djetinjstva Jacka LaMotte. Sigurno je probijanje u Dubravi ili Sesvetama s jedne strane bilo teže, ali s druge, možda važnije, temelji su bili jači jer je obiteljska i susjedska povezanost bila nemjerljivo veća nego u centru grada. Mitsko zagrebačko predgrađe sada je dobilo punu satisfakciju i, nadajmo se, trajno zadobilo pozitivan imidž. Prljavo kazalište, bend iz Dubrave koji je prošao put od punka do tamburaškog mainstreama, imao je uz padove i trenutaka uspona u kojima je, često u patetičnim i grbavim stihovima, prosijavala važna istina, od “Heroja ulice” preko “Lupi petama” do “Laku noć Zagrebe”, pjesme u kojoj “dečki iz Dubrave” pozivaju Zagreb da ne bude kao djevojka koja pleše “uvijek s krivim momcima/ sa finima sa Tuškanca” i zaključuju “Ne srami se naših cipela/ Sa njih kaplje krv i blato predgrađa/ Pa, kad se svoj gospodi daš/ zadnji ples je valjda naš.” Ne živi se od medalja, ali one su pokazatelj da se i na nekim globalno izrazito kompetitivnim poljima može ostvariti vrhunski rezultat, da postoji i potencijal i znanje za njegovo puno ispoljavanje. Nova topografija hrvatskog olimpizma na kojoj sad sjaji Dubrava trebala bi postati i putokaz za strategiju razvoja sporta i investicije u još bolju sportsku infrastrukturu u slične sredine, iz kojih i ovako dolaze prvaci.