Bilo je to renesansno ljeto naše košarke! Šteta što odlazi Aco

Kao košarkaškom kroničaru, koji se emocionalno napatio pri praćenju reprezentacije od posljednje medalje (1995.), ovo je bilo doista renesansno ljeto. Jedno od samo tri svijetla košarkaška ljeta (uz Eurobasket 2013. i Olimpijske igre u Pekingu 2008.) u posljednjih 20 godina. Da su naši dečki, kao vrhunac svega, pobijedili Srbiju u olimpijskom četvrtfinalu, bila bi to najljepša sportska priča godine, a Bojan Bogdanović možda bi bio i najbolji košarkaš Europe. A baš taj bi korak možda vratio klince na igrališta, možda bi taj čudesni polufinale vratio i očeve tih istih klinaca kvartovskim haklima. No to se nije dogodilo, sve je ostalo na slasnom desertu bez šlaga, a ja im naprosto ništa ne mogu zamjeriti jer nadišli su sva moja očekivanja. A nisam očekivao bogzna što jer nisam imao nikakav oslonac, a kako da ga i imam nakon dva ispadanja u osmini finala na posljednja dva velika natjecanja (EP, SP). Tim više što se to dogodilo dvama ponajboljim našim trenerima. Jasminu Repeši i Velimiru Perasoviću. Zato sam i pomislio da će se moje košarkaško ljeto okončati već početkom srpnja u Torinu. U polufinalnoj ili finalnoj utakmici olimpijskog kvalifikacijskog turnira. No Aco i dečki su me demantirali pa sam to doživio kao malu oazu prolazne svježine u hrvatskom košarkaškom sivilu. Nakon toga pomislio sam da će nas naše standardne slabosti kojima sam svjedočio dva desetljeća sustići u grupi sa Španjolskom, domaćinom Brazilom, Litvom i Argentinom, no i tu sam se, na svoju radost, prevario. Oprostite mi za defetizam, no ja se naprosto, sukladno recentnim zbivanjima, nisam imao za što uhvatiti. Jer godinama bi se pojavljivala nada, uvijek bismo pomislili tu smo, a onda bi došlo do pravog razočaranja. No, sada je ipak bilo drukčije. Srećom, u toj vrsti zapuhao je neki novi vjetar, a momčad je iskazala združenost kakvu, otkako Hrvatska ima svoju vlastitu reprezentaciju, nikad nismo imali. Tu famoznu “kemiju”, odnosno povoljnu mikrosocijalnu klimu unutar momčadi, nisu imali ni srebrni dečki iz Barcelone 1992., no oni su imali individualnu klasu (Petrović, Kukoč, Rađa) o kakvoj ovi momci još uvijek samo sanjaju. Doduše, jedan srpski novinar mi je rekao “ovaj vaš Bogdanović je stvarno igračina”. I doista, Bojan je pokazao da je izniman skorer, ali i primjer igrača kojem je reprezentacija svetinja i koji unatoč frustracijama ne pomišlja na otkazivanje. A posljednjih godina reprezentacija je izgledala kao teritorij pun frustracija. Srećom, u tom patriotskom nadahnuću pridružio mu se mlađahni i svestrani Dario Šarić i njih dvojica su kliknuli što je bilo dovoljno da se pokrene lijepa priča. Kad god bi im se svojim sjajnim rješenjima iz pick and rolla ili šutem priključio Simon, Hrvatska je na parketu jako dobro izgledala. I bez tog klasičnog playmakera o kojem godinama sanjamo. Uostalom, Bogdanović, Šarić, Simon i društvo na koncu neće biti lošije plasirani od osmog mjesta (to će ovisiti o dometu Srbije), a podsjetimo se da su u Atlanti 1996. Kukoč, Rađa, Vranković i ostali bili tek sedmi. Oni tada više nisu imali Dražena Petrovića, a ovi sada imali su svog Petrovića, Draženova brata Aleksandra, potpuno trenerski sazrelog i neopterećenog. Aco se postavio ležerno, ali mudro. Kockao se, ali je uspio. Pridobio je vodeće igrače za svoju ideju, pitao ih je neprestano za mišljenje, dao im je igračke slobode, pustio ih da odlučuju o važnim pitanjima vezanim uz sastav... I zbog toga je bio sjajan “kemičar”, a da je kojim slučajem dobio Srbiju, bio bi proglašen i za “alkemičara”. Nažalost, sada kada bi bilo logično da nastavi ovaj posao, Aco odlazi s mjesta izbornika jer je tako u startu dogovoreno. Želi se baviti isključivo Cibonom, i to ne s trenerske, već dužnosničke strane, a HKS će opet morati u potragu za izbornikom.

Izgubili smo važnu utakmicu, uvijek je neugodan poraz od Srbije. I to boli Aco Petrović pronašao je kemiju ovoj momčadi, ali nažalost on se sada odlazi posvetiti Ciboni