O izboru povijesti ovisi izbor budućnosti

Prvi put gledao sam “Zrinjskoga” godine 1982. Neću zaboraviti trenutak erupcije oduševljenja kada se na sceni pojavila zastava s hrvatskim grbom bez “socijalističkih oznaka”. Više sam ga puta gledao poslije, pa i ove godine 12. srpnja na Tomislavcu u Zagrebu. Opet isto oduševljenje, ovacije, bis… S pravom je maestro Papandopulo rekao: “Postoje opere i postoji ‘Zrinjski’!” Tko je čovjek koji do danas toliko nadahnjuje hrvatstvo uvijek istom snagom? Ujutro 7. rujna 1566. krenuo je Nikola Šubić Zrinski s preostalom sigetskom posadom na svoj posljednji juriš. Poginuo je pogođen zrnom u glavu, a izginula je i sva četa, osim sedmorice, među kojima je bio i njegov komornik Franjo Črnko, koji je poslije kajkavskom ikavicom i glagoljicom opisao bitku i junački otpor branitelja što su više od mjesec dana odolijevali četrdesetostruko brojnijoj osmanlijskoj vojsci. Možemo li uopće zamisliti taj trenutak, u kojemu je osmanlijska moć na vrhuncu u ratu koji je za Hrvate potrajao trista godina, uzevši milijune žrtava: poginulih, ubijenih, nerođenih, osakaćenih, odvedenih, raseljenih, osiromašenih… A Siget je bio samo jedna, premda vrlo važna obrambena postaja na “integriranom bojištu” antemurale christianitatis od Kupe i Cetine do Dnjestra, tada kao neposredna zapreka pohodu Osmanlija na Beč (Budim i Beograd bili su u njihovim rukama), ali i zapreka obuhvatu Hrvatske sa sjevera, što bi je dovelo u gotovo beznadan položaj. Ako Domovinski rat, koji je trajao četiri godine, s pravom doživljavamo nacionalnom epopejom, kako nazvati ono što se događalo stoljećima? Imali smo kroz povijest junaka napretek, pa ipak gotovo nitko nije pobudio toliko divljenja kao “hrvatski Leonida”. Imamo o njemu dvije opere, petnaestak spjevova i drama, više autorskih i narodnih pjesama, slike i spomenike. Imali smo i vinjak “Zrinski”… Časte ga ili bar s poštovanjem spominju i Mađari, Turci, Slovenci, Slovaci, Česi, Nijemci, Srbi, pa i u daleku Japanu. Što nam Zrinski znači danas, “dok smo vsega siti”, kako je rekao pjesnik Pajo Kanižaj u znakovitoj i za bivšega režima zabranjenoj pjesmi “Kralju Tomislavu”? Ne bogznašto ako bi se sudilo samo po državnoj nebrizi za njegov rodni Zrin, po partizanima mjesto sravnjeno sa zemljom rujna 1943., ili po tome što se dopustilo da HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci bude vođeno kao da nije ni hrvatsko, ni narodno, ni kazalište, nekmoli Zajčevo, ili pak po činjenici da u Zagrebu još nemamo spomenik na njegovu trgu unatoč obvezi Grada preuzetoj još 1879. godine! Srećom, imamo odličje za ratno junaštvo koje se naziva njegovim imenom. Iako je Hrvatski sabor, zahvaljujući nekolicini entuzijasta, ovu godinu proglasio njegovom, u recentnoj sklonosti relativiziranju svih i svega mnogima će se Zrinski učiniti samo patetičnim, egzotičnim i zapravo nevažnim spomenom. Uostalom, “nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, pa bi “nekak bilo” i da je Zrinski napustio ili predao Siget. No, svakom relativizmu unatoč, čovjek koji se nije pokolebao ni pod prijetnjom (lažnom, što on nije znao) da će mu pogubiti sina ako ne preda grad, ni zbog “politike čekanja” kralja Makse II., kako ga je nazvao Šenoa, ni pred očitošću skore smrti, koja je značila rastanak s brojnom obitelji i gubitak svih dobara ovoga svijeta, ni pred Sulejmanovom ponudom hrvatske krune, taj čovjek i danas, četiristo pedeset godina poslije, nužno propituje naše domoljublje i domovinstvo. “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!” Bila prisega takva ili slična, manje je važno. Što je prisegnuo, to je izvršio, ali i od drugih tražio. Ne želeći da im imena budu zapisana u kronikama po izdaji i predaji, postavio je, piše Črnko, vješala u gradu kao opomenu svakom tko bi na to pomislio. A treba znati da su strjelice s raznim obećanjima dolijetale u grad svakoga dana! U zemlji u kojoj se obvezatni vojnik rok izgubio u bespućima povijesne neozbiljnosti, to zacijelo zvuči grubo, ali Zrinski je to mogao, smio i morao jer je imao autoritet vojskovođe, naposljetku položivši život za bližnje. I bližnji su ga slijedili do posljednjeg, postavivši zajedno s njime standard domovinstva i domoljublja što se ne slama ni pred strahom

Prisega i vrjednote Zrinskoga - vjera, odlučnost, hrabrost, lojalnost, zajedništvo, požrtvovnost – i danas stoje nad nama kao najsvjetliji izraz časnog karaktera naše povijesti, ali i kao upitnik nad našom budućnosti Ako je Zrinski predalek primjer, imamo bliže paradigme: Tuđmana, koji je, s vjerom u svoj narod, ostvario sva obećanja, ili Tita, koji je, premda Hrvat, kako je govorio, tom istom narodu “obećao” da će prije Sava poteći uzvodno nego će imati svoju državu