Boluje li Amerika od jugoslavenskog sindroma?
Odmah nakon osvajanja neovisnosti i konstituiranja hrvatske nacionalne države, slikom naše budućnosti je, kao svojevrsna zamjena za netom propalu Jugoslaviju, postala Europska unija
Umedijima se ovih dana pojavilo zanimljivo svjedočenje o prisluškivanom razgovoru iz 1984. godine između Franje Tuđmana i izvjesnog Amerikanca G. Ginsburga, u kome je on svome sugovorniku na sljedeći način objašnjavao razliku između tadašnje Jugoslavije i Sjedinjenih Država, uvjeravajući ga u nužnost stvaranja hrvatske nacionalne države: “Američka nacija stvorena je na anglosaksonskim kulturnim tradicijama, jeziku i drugome. Mi ovdje imamo nekih razlika, Srbija i Hrvatska do 1918. nikad nisu živjele skupa. To su Istok i Zapad, Bizant i katolicizam...” Prvi hrvatski predsjednik ovdje, dakle, želi reći da je tadašnja Jugoslavija bila loše konstituirana i nefunkcionalna država jer Srbi i Hrvati ne dijele zajedničku tradiciju, za razliku od Amerikanaca koji takvu tradiciju imaju. Poznato je, međutim, da su Amerikanci malo tvrđi na ušima kada se susretnu s europskim etničkim nacionalizmom jer oni sebe doživljavaju političkom nacijom, utemeljenom na Američkoj revoluciji, pa se može pretpostaviti da Tuđmanu nije bilo lako svoga sugovornika uvjeriti u poželjnost stvaranja hrvatske nacionalne države. Njima je, uostalom, ideološki bio bliži koncept višenacionalne zajedničke države i stvaranja jedinstvene jugoslavenske političke nacije. To su i pokazali svojim dugim inzistiranjem na kakvom-takvom očuvanju Jugoslavije i diplomatskim akcijama koje su poduzimali u predvečerje samog Domovinskog rata i tijekom njega. Na kraju krajeva, i Sjedinjene Države jedna su takva višenacionalna politička zajednica, utemeljena revolucionarnom političkom voljom, a ne zajedničkom tradicijom i kulturom, kako je mislio Tuđman. Sjedinjene Države smatraju se izuzetnim primjerom uspješnosti stvaranja političke nacije, koji se potpuno razlikuje od koncepta etničkih nacionalnih država kakav imamo na europskom kontinentu, poglavito na istoku Europe. Taj etnički koncept nacije još i danas se iz nekog razloga smatra retrogradnim i nadvladanim, pukim atavizmom prošlosti. Tako je prevladalo mnijenje da je raspad bivše Jugoslavije skrivio jedan izrazito nazadan proces buđenja etničkog nacionalizma, za koji se na Zapadu često koristi pogrdan izraz “balkanizacija”. Bila je to slika davne prošlosti, greškom zalutala u našu sadašnjost. Bu- dućnost je, mislilo se, u prevladavanju ograničenosti etničkih identiteta, u ujedinjavanju u šire nadnacionalne zajednice. Budućnost pripada političkim, a ne etničkim nacijama, mislilo se. I sami smo prihvatili to viđenje. Odmah nakon osvajanja neovisnosti i konstituiranja hrvatske nacionalne države slikom naše budućnosti je tako, pomalo paradoksalno, kao svojevrsna zamjena za netom propalu Jugoslaviju, postala Europska unija. Nalog dana postalo je usvajanje novog europskog političkog identiteta. Međutim, nisu svi gledali na buđenje etničkog nacionalizma i stvaranje nacionalnih država krajem prošlog stoljeća kao na iracionalni prodor prošlosti u jasno definiranu sliku budućnosti kao prevladavanja nacionalnih idiosinkrazija. Tako je jedan drugi Amerikanac, Colin Woodard, koji je devedesetih godina bio dopisnik Christian Science Monitora iz Zagreba, promatrajući izbliza raspad Jugoslavije vidio u njemu sliku američke budućnosti. Bilo mu je jasno da Amerika ima jako puno sličnosti s bivšom Jugoslavijom i pati od sličnih strukturnih slabosti. Znao je da je američka nacija samo apstrakcija, koju na okupu drži tek tanka ideološka opna, ispod koje bujaju etničke, regionalne i kulturne nesumjerljivosti bezdržavnih nacija koje bi jednog dana mogle zatražiti svoju neovisnost. O tome je kasnije napisao knjigu pod nazivom “American Nations”, u kojoj pokazuje da u Americi postoji jedanaest različitih nacija i regionalnih kultura, koje na okupu drži ne jedinstvo, već hegemonija i smjena dominacija nekih od tih nacija. Sasvim slično iskustvu bivše Jugoslavije, američko jedinstvo počiva na krhkim, kompromisnim i kompliciranim ustavnim rješenjima, a politički je definirano pobjedom Sjevera u građanskom ratu i pokoravanjem neposlušnih nacija Juga. Za razliku od Franje Tuđmana, pak, naša politička elita sklona je često tumačiti i koristiti ideju hrvatske nacije u njezinu političkom, a ne etničkom značenju. U tome se Hrvatska, kaže se, želi ugledati na Ameriku. To je, međutim, sasvim krivo. Koncept političke nacije nadiđena je slika prošlosti koja nema velikih izgleda u budućnosti. Treba se držati onog iskustva kada smo svojim primjerom ocrtavali sliku budućnosti onima koji još uvijek nisu razriješili sa svojom prošlošću.