Majka: Sara ne ide u Sloveniju, nije zakinuta
Sara je privatno jednostavna, skromna djevojka koja voli čitati, jesti lazanje i rizi-bizi, obožava svoje pse, a na zidu je napisala “Bez muke nema napretka”
Srećo mamina, pisalo je u SMS poruci koju je zlatna olimpijka Sara Kolak (21) primila iz rodnog Ludbrega. Mama Aleksandra njezin je nastup u finalu gledala u kafiću zajedno s pedesetak članova obitelji i prijatelja. U kafiću je bio i brat Matija, a otac Mirko, građevinar, pratio ju je na mobitelu jer je na terenu u Gorskom kotaru i nije se uspio domoći televizora. – Želja joj je ući među osam. U finalu je dobro krenula i u jednom sam trenutku shvatila da bi mogla otići daleko. Sara se zapravo ove godine fokusirala na EP u Amsterdamu, a o Igrama je malo razmišljala. No rekla je da ide gristi i uživati – kaže nam mama Aleksandra, koja je razgovarala s kćeri kad ju je nazvala Sandra Perković i dala mobitel Sari. – Feštali su do četiri ujutro. Mislim da joj još nije sve to sjelo i da nije svjesna što je učinila. Sjest će joj u ponedjeljak kad se vrati kući – govori Aleksandra dok nam pokazuje Sarinu djevojačku sobu. Na ormariću počasno mjesto ima fotografija s norveškim bacačem koplja Andreasom Thorkildsenom, idolom, a na zidu autogram. – San joj je bio upoznati ga uživo – otkriva mama, bivša sportašica. Sara je počela s bacanjem loptice, varijacijom bacanja kugle za djecu na satu tjelesnog, u toj je kategoriji i odlazila na natjecanja na kojima su je zapazili treneri i pozivali je da se ozbiljnije posveti sportu. Kad je prerasla lopticu, stavili su joj u ruke koplje. Prvi joj je klub bio Sloboda iz Varaždina, a kad je i njega “prerasla”, prešla je u riječki Kvarner, čija je članica i danas. Upisala se u Prvu riječku gimnaziju i nastavila trenirati. – Teško nam je bilo kao roditeljima pustiti je u Rijeku sa 16 godina. U prvom razredu bila je u đačkom domu, no preselili smo je u stan zbog mira. Bila je vrlo dobra učenica, a sad je studentica druge godine menadžmenta na Visokoj poslovnoj školi. Nakon Rija ide polagati ispite – kaže mama. Malo je poznato da je iza 172 centimetra visoke Sare teška ozljeda koju je vukla godinama, čak i kad je osvajala medalje na europskim i svjetskim juniorskim natjecanjima. U listopadu 2014. operirala je napuknuto desno rame u Krapinskim toplicama. – Nekoliko mjeseci prije operacije osjetila je jače bolove. Mogla je baciti najviše dva hica, ne više, koplje je padalo sve niže i niže. Kad su je u bolnici otvorili, bilo je više napuknutoga i oštećenoga nego što su slike pokazivale. Cijelu 2015. je pauzirala i oporavljala se. Izgubila je nekoliko kilograma. Bilo je teško, nastavak karijere bio je neizvjestan, no izdržala je. To ju je sve još ojačalo. Krenula je ponovno početkom godine u Ptuju otvorivši sezonu hicem od 60 metara – dodaje mama. Prezadovoljni su trenerom Slovencem Andrejom Hajnšekom. S njim su je, tražeći trenera, povezali u Kvarneru. Sara trenira u Celju, što je potaknulo glasine da će nastupati za slovenski klub, no mama to odlučno opovrgava. Sara će, kaže, i dalje nastupati pod hrvatskom zastavom. Zadovoljna je podrškom HHO-a i kluba. – Nije nikad bila zakinuta kako se pričalo. Ima dobre uvjete za rad. Kopalja nikad dovoljno jer ne može trenirati s dva, nego ih treba barem pet ili šest, pa joj je jedno darovao Grad Ludbreg, a drugo Sandra Perković. I jedna i druga u glavi su iste, lude i eksplozivne. Sara sad pikira neko zlatno-crno koplje, za koje veli da samo leti...
Sara se fokusirala na EP u Amsterdamu, o Igrama je malo razmišljala. No rekla je da ide gristi i uživati...