Političari, multiplikatori i rast potrošnje kao instrument za stjecanje zasluga za gospodarstvo
jala. Predstavila je hrvatske projekte gradnje Jonsko-jadranskog plinovoda i njegovo povezivanje s Transjadranskim plinovodom kao i gradnju LNG terminala na Krku te naglasila poziciju Turske, budući da strateški energetski projekti koji se realiziraju i oni koji se planiraju prelaze preko Turske. Kako bi se utvrdilo stanje povezanosti područja između Baltika, Jadrana i Crnog mora, obavljena je analiza prometnica i koridora na tom području. Analizom koridora TEN-T prometne mreže utvrđeno je da danas nema izravnog koridora koji bi povezivao sve zemlje i područja između Baltika, Jadrana i Crnog mora, odnosno da nedostaju pojedini priključci i koridori kako bi cijela mreža bila u potpunosti funkcionalno povezana. Danas tu mrežu čine i dijelovi Paneuropske mreže, koridor 10, koridor 8 i koridor 5c. Da bi te mreže prometnica bile međusobno funkcionalno povezane, nedostaju spoj Rijeke s Pivkom u Sloveniji, kao spoj koridora Baltik – Jadran s hrvatskim dijelom jadranske obale, tj. s lukom Rijeka, a nedostaje i Jadransko- jonski koridor, na dijelu od Rijeke do albanske luke Drač. Dio Jadransko-jonskog koridora (premda on nije službeno imenovan kao koridor) sagrađen je u Hrvatskoj od Rijeke do Ploča (autocesta). Cijeli koridor treba odrediti preostali dio autoceste, odnosno cjelokupni željeznički koridor te ga Europska unija treba usvojiti kao dio prometne mreže EU.
Nema jedinstvenog pravca
Na temelju navedenog može se zaključiti da se prometna mreža EU širi na dijelove zemalja koje se uključuju u EU, te tako Paneuropska mreža postaje dijelom TEN-T mreže. Analizom postojeće prometne mreže utvrđeno je da nema jedinstvenog koridora koji bi povezivao sve države, koje su inače članice EU, a nalaze se između Baltika, Jadrana i Crnog mora. U današnjim uvjetima cijelo spomenuto područje moguće je povezati prometnom mrežom koja se sastoji od dijelova TEN-T i PE mreže koridora, a upozorava se i na činjenicu da nedostaju dijelovi za cjelokupno funkcioniranje takve mreže. Stoga autori navode da je upravo inicijativa hrvatske predsjednice s ciljem izravnog povezivanja Baltika, Jadrana i Crnog mora najsvježija i sveobuhvatna te dobra osnova za proširenje mreže koridora koji se predlažu.
Otkad je svijeta i vijeka političari pokušavaju uvjeriti narod da postoji gotovo funkcionalna veza između nekog uspješnog ishoda i njihove direktne, personalizirane aktivnosti. Ako BDP raste, onda je to zbog stimulativnih mjera ove Vlade, kaže se. Ako BDP pada, onda je to zbog katastrofalne politike prethodne Vlade, koja je toliko zabrljala da ni sve naše blagotvorne mjere ne pomažu u kratkom roku. To hvalisanje ili neargumentirano napadanje suparnika osobito je izraženo tijekom izborne kampanje. Vrijeme je to kada se ne možete zaštititi od bujice ekonomskih besmislica. U ekstremnim hrvatskim inačicama lupetanja imate „ekonomske stratege“koji npr. točno znaju da je današnji nepopravljivi problem rezultat jedne i samo jedne pogrešne odluke tadašnje Vlade (ili HNB-a) otprije 22 godine, 10 mjeseci i 13 dana. No, kažu dalje, iako je to bio uzrok, sada ga se više ne može promijeniti!? U pokušajima uspostavljanja kauzalne veze između „naših politika“i pozitivnih ekonomskih rezultata najčešće se koriste dvije vrste mjera. Jedna je puku lako shvatljiva – državna gradnja autocesta, mostova, tunela, kanala, obilaznica, bolnica, biblioteka, javnih WC-a, vodoskoka... Taj i taj je to sagradio, a ne svi mi svojim novcem, pokušava se sugerirati kroz medijske spinove. Druga skupina mjera nije tako očita pa se stoga pribjegava dobro poznatoj kejnezijanskoj teoriji multiplikatora državne potrošnje. Po toj teoriji država, istina, potroši dodatnih 100 milijuna kuna na dobra i usluge, ali tu nije kraj priče. Trgovac koji je prodao državi konkretna dobra sada odjednom ima dodatni dohodak, pa naručuje kod stolara novu kuhinju. Stolar sa dodatnim dohotkom naruči novo odijelo. Krojač potom naruči novu kuću. Zidar traži novog činovnika da mu izda građevinsku dozvolu... itd. Početnih 100 milijuna državne potrošnje multiplicira se u neki broj koji u ovom slučaju daje osnove za tvrdnju da je država „putem multiplikatora“ubrzala rast BDP-a. Pa makar tih inicijalnih 100 milijuna i posudila. Podvarijanta povećanja državnih izdataka na robu i usluge je i porezno rasterećenje, smatra se. Trgovcu, pa stolaru, pa zatim krojaču... smanjenjem poreza ostaje više novca u džepu pa se zavrti isti lanac sreće. Lijepo zvuči ovako pojednostavnjena teorija multiplikatora. Sve što Vlada treba je – trošiti! Inicijalni iznosi bit će multiplicirani i sve drugo rješava se samo po sebi – raste proizvodnja, zaposlenost, porezni prihodi, a smanjuju se deficiti, javni dug, broj blokiranih računa... Osim toga, dodatno se ojačava mit o nezamjenjivosti države u menadžiranju kratkoročnih makroekonomskih fluktuacija. Pa tako na kraju ispada da je država najvažniji faktor rasta. Svojim pametnim odlukama pokrene mase izgubljenih i demoraliziranih ljudi koji onda za uloženih 100 proizvedu 200. Tako nekako. Ekonomski rast umjesto ishoda postaje lako korišten instrument. Ima stranaka koje predviđaju savršeno precizno, na drugu decimalu stope rasta BDP-a u 2020. godini! I tako nas političari pokušavaju uvjeriti da oni stvaraju nove vrijednosti, a mi ih trošimo samo zbog njihove beskonačne brige za našu dobrobit. Ponekad kod nekih i uspiju. Ali, mi znamo da su stvari upravo suprotno posložene, zar ne? O multiplikatorima državne potrošnje najgorljivije govore oni koji nikada u životu nisu ni pokušali procijeniti njihove vrijednosti na bazi empirijskih podataka. Ni običnom heurističkom jednadžbom, a kamoli relevantnim simulacijskim modelom. Oni drugi pak, koji su potrošili godine mukotrpnog rada u pokušajima procjene tih famoznih multiplikatora, znaju koliko je teško doći do ičega barem rubno statistički signifikantnog. Empirija jed-
Stvarni tvorci BDP-a očekuju od države, osim klasičnih uloga, samo jedno – smanjenje tereta ukupnog troška države
nostavno ne poznaje te veličine fiskalnih multiplikatora koje teoretičari, političari i diletanti podrazumijevaju. I vraća nas u okrutnu stvarnost. BDP moraju proizvesti konkretni ljudi, privatni poduzetnici i posloprimci, Vlada ga svojim mjerama eventualno neće smanjiti. Ti stvarni tvorci BDP-a (pitajte ih!) očekuju od države, osim klasičnih uloga, samo jedno – smanjenje tereta ukupnog troška države. Neki to nazivaju fiskalnom konsolidacijom. Manji javni dug, tekući suficit proračuna (zašto ne?), manji javni rashodi, pa onda i manja suma ubranih (probranih!) poreza. Jedino na taj način država pomaže konkurentnost gospodarstva, a upravo to je uvjet, doslovce, opstanka u današnjem svijetu. Međunarodna konkurentnost. Nemamo li je ovdje, faktori proizvodnje će se spojiti drugdje. Npr. u Njemačkoj. I doista, jedini pravi multiplikator državne aktivnosti vidjet ćemo tek kada njemački kapital, na bazi hladne kalkulacije, nađe interes da umjesto u Augsburgu novu tvornicu napravi u Valpovu. Zbog nižih poreznih troškova, pravne sigurnosti i kvalificirane radne snage. Jedinih pouzdanih multiplikatora.