Visoka odlikovanja Pogoreliću, Gavranu, Bašiću i Domjanu još uvijek su presedan, a ne pravilo

činje propadati posao sa spužvama od kojeg su Krapljani uglavnom živjeli jer su, govori nam Milena, bile izlovljene, pa se ljudi počinju iseljavati s otoka na kojem danas živi između 160 i 200 stanovnika, uglavnom starijih. Spužvarstvom se na otoku i Brodarici bavi još šest obiteljskih obrta, koji od svibnja do listopada izlovljavaju spužve po Jadranskom moru i izvoze ih uglavnom u Italiju. Šezdesetih su se Krapljani iseljavali pretežno u Australiju i Kanadu, pa danas broj iseljenih Krapljana višestruko premašuje broj stanovnika otoka iz njegovih zlatnih vremena. – Samo u Melbourneu živi 2000 ljudi porijeklom s Krapnja – kaže Milan Čudina ( 73), koji se kao 19-godišnjak iselio u Kanadu, a danas pola godine živi u Vancouveru, a pola godine u Krapnju. Kad se vrati na otok, tumači, vrati se kući. – Tu san se rodija, tu sam se prvi put potuka. Šezdesetih je Krapanj bio centar okolice Šibenika, imali smo tri osnovne škole pune k’o šipak, a danas nema nikog. U osnovnoj školi do četiri razreda samo su dvije učenice. Sićan se, kad bi bila plima, more bi ušlo u kuće, sve bi poplavilo, a roditelji bi dicu u gumenima čizmama na leđima nosili u školu. Zato Krapanj zovu Mala Venecija – govori Čudina o specifičnosti otoka čija nadmorska visina nigdje ne prelazi 1,25 metara. Oko vrata mu bljeskaju dva zlatna lanca s križem i hrvatskim grbom jer su simboli vjere i domovine njemu jako važni.

Kad zavlada pustoš

Na otoku ljeti ne žive samo iseljeni Krapljani nego i stranci. – Imamo mi na Krapnju i našeg Engleza Peru, koji neće iz Krapnja i gotovo. Ode u Englesku, sad malo češće otkako mu je bolesna majka, i vrati se opet na Krapanj. I jedan Norvežanin je sad tu kupija staru kuću, pa par Austrijanaca na otoku živi cilo lito – govori Čudina o multinacionalnosti Krapnja. Ljuti se što su matični ured i poštu preselili u Brodaricu koja, kaže, nema ni centra ni povijest nego samo kuće uz more. Bivši pomorac Ante (56) priča da zimi na Krapnju nema ni 100 ljudi. – Loše je vrime, kiša, bura... Nema ljudi, nema života. Tek jedan du- ćan radi. Zimi sve stane, ni kafići ne rade, samo jedan otvore na pola sata da ljudi popiju kavu – kaže Ante, koji živi sam. Drži da je za iseljavanje s otoka kriva državna politika koja ništa ne čini da ljudima olakša život na otocima, pa ljudi ‘idu ća’. – Ja nisan tija ići odavde, iz svoje kuće. Bija san pomorac, proša san svita i vidija sve. Meni paše mir na otoku. Lovin ribu, ronin školjke. Nama Krapljanima je ronjenje u krvi – kaže. Nije slučajno da svjetski rekorder u ronjenju na dah Kristijan Curavić Kike potječe s Krapnja. Na krapanjskom trgu i ispred četverogodišnje osnovne područne škole odjekuje smijeh, žamor i bezbrižno čavrljanje djece na svim jezicima, a najesen će opet biti sve pusto ispred škole i u njoj jer ju od zatvaranja i utonuća u tišinu spašavaju dvije učenice. U staroj gradskoj jezgri Krapljani feštaju uz klapske pjesme, slaveći dan Gospe od Zdravlja, zaštitnice Krapnja, a stariji sjede na klupama ispred kamenih kuća i promatraju svu tu gungulu. Svjesni da će i ljeto uskoro proći i doći ponovno zima. Zima koja donosi buru, kišu, samoću na otoku i pomirenost sa životom takvim kakav je, uz svijest da sve u životu prolazi, dobro i loše. I mi smo ponekad, kao otočani zimi, samo promatrači koji ne mogu ništa promijeniti. Možemo samo uživati u ljetu i nakon njega čekati da iz našeg života ode zima, teška poput olova, koje nas vuče natrag.

Još kao dijete od svoje sam bake Hercegovke naučio što znači turska riječ muštuluk. Izgovara je glasnik najavljujući dobru vijest za koju mu slijedi i nagrada. Za tu riječ i običaj zna i akademik Nikola Bašić koji mi je ovih dana napisao “muštuluk je zajamčen”, nakon što sam ga razveselio viješću o dodjeli visokog državnog odlikovanja. Kao što smo neki dan objavili, predsjednica Grabar-Kitarović potpisala je još 20. lipnja ove godine odluku o dodjeli Reda kneza Branimira s ogrlicom akademiku Nikoli Bašiću “za osobite i višegodišnje zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske u području arhitekture u Republici Hrvatskoj i u svijetu”. Reakcija akademika Bašića, poslana u sljedećem mailu, negdje s jadranske pučine, bila je ova: “Propitujući svoje zasluge za ovako visoko priznanje, pitam se: što bi mogao biti moj arhitektonski doprinos Hrvatskoj vrijedan ovakvog odličja? Želio bih da odgovor na to pitanje glasi otprilike ovako: odlikovan je arhitekt koji u svojim ustrajnim nastojanjima ponekad uspije ostvariti komunikaciju, kontekstualnost i kontinuitet onoga što smatramo autentičnim vrijednostima hrvatske kulture”. Arhitektura ne mora, ali itekako može biti i umjetnost. To dokazuje i opus akademika Bašića u kojem se, barem što se tiče mene laika, posebno ističe sasvim osobito umjetničko djelo: zadarske Morske orgulje. “Promicanje međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske” suhoparni je izraz iz rječnika državnih protokola koji ne može dostojno opisati ljepotu Bašićeva instrumenta ugrađenog u zadarsku rivu, u čije svirale zrak upuhuje bibanje mora. Često sam tamo očaran sjedio gledajući ljude kako dolaze, slušaju i odlaze radosni i zadivljeni. Siguran sam da upravo ta glazba mora i kamena većini njih ostaje najdojmljivija uspomena iz Hrvatske. Za političke implikacije međunarodnog položaja ne znam, ali ugledu Hrvatske to je uistinu vrlo lijep doprinos u kojem je akademik Bašić potpuno ostvario željeno trojstvo: “komunikaciju, kontekstualnost i konti- nuitet”. U zakonom propisanom važnosnom slijedu odlikovanja Republike Hrvatske, Red kneza Branimira s ogrlicom na visokom je šestom mjestu. Predsjednica je u lipnju potpisala još tri odluke o dodjeli tog odličja ljudima od umjetnosti i kulture. “Za osobite i višegodišnje zasluge... u području glazbene umjetnosti u Republici Hrvatskoj i u svijetu, a u prigodi 40. obljetnice umjetničkog rada i djelovanja”, odlikovan je Ivo Pogorelić, “...u području književnosti u Republici Hrvatskoj i u svijetu” Miro Gavran, a “...u području očuvanja i zaštite hrvatske kulturne baštine” Miljenko Domjan. Po mom dubokom uvjerenju, potvrđenom i nedavnim koncertom na Dubrovačkim ljetnim igrama, Ivo Pogorelić nije samo najveći hrvatski nego i jedan od najgenijalnijih svjetskih pijanista današnjice. Miljenko Domjan nije samo čuvar nego istinski anđeo čuvar hrvatske kulturne baštine, o čemu svjedoči način na koji ga sa zahvalnošću spominju ljudi s terena, posvuda po Hrvatskoj, kojima je pomogao u obnovi i zaštiti vrijednih objekata i spomenika kulturne baštine. Miro Gavran početkom ove godine dobio je u Bratislavi Srebrnu medalju slovačkog ministarstva vanjskih i europskih poslova u povodu predstavljanja njegova romana Poncije Pilat u prijevodu Alice Kulihove na slovački, a njegovi komadi, do sada prevedeni na 38 jezika, imali su po svijetu već više od tristo premijera. Samo prošle godine 25, od Los Angelesa, preko Praga i Moskve, do Mumbaija. Kao i kod akademika Bašića, tako sam i u slučaju maestra Pogorelića i gospode Domjana i Gavrana zaradio muštuluk. U odgovoru na čestitku i traženje izjave, Miro Gavran me je čak upitao “...jeste li sigurni da sam ja nešto dobio u Hrvatskoj?” Otkud ja kao glasnik s Pantovčaka? Otud što su spomenute odluke 10. kolovoza, kako je i propisano, objavljene u Narodnim novinama, a ja, srećom, u obitelji imam temeljitu čitateljicu državnoga glasila koja me upozorila na spomenute dokumente. Službena obavijest je valjda u međuvremenu poslana. Kako god bilo, sporoj administraciji i čitateljici Narodnih novina srdačno zahvaljujem na prilici da tako zaslužnim i vrijednim ljudima prenesem tako dobru i lijepu vijest. Ipak, treba prigodu iskoristiti i za pitanje: zašto se zasluge u kulturi i umjetnosti tako rijetko vrednuju i nagrađuju odlikovanjima koja bi, ruku na srce, mogla biti i višeg reda? Redovito odlikovanje koje je zakonom propisano upravo za postignuća i zasluge na polju kulture i umjetnosti, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, u važnosnom je slijedu hrvatskih državnih odlikovanja tek na trinaestom mjestu i dijeli se šakom i kapom. Prema nejasnim i potpuno neujednačenim kriterijima dobivaju je i vrhunski hrvatski umjetnici i ljudi čija su imena potpuno nepoznata čak i upućenijem dijelu kulturne javnosti. Također, na ovu četvoricu i još nekolicinu zaslužnih umjetnika i kulturnih djelatnika koji su, od 1995. do danas, dobili odlikovanje višeg reda, dolazi čitava četa državnih dužnosnika i službenika. I to ispod ministarske razine. Naime, kada bi neki ministar dobio Red kneza Branimira imao bi pravo uvrijediti se što ga se trpa u isti koš s tamo nekim Pogorelićem, Gavranom, Domjanom i Bašićem. Zakon ministrima izrijekom propisuje za jedan stupanj više odličje, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom. Doduše, Tuđmanovi nasljednici baš se i nisu naodlikovali hrvatskih ministara, ali je odličje višeg reda od onog Pogorelićeva, Gavranova, Domjanova i Bašićeva ove godine, primjerice, dobio biskup Jezerinac. A o tome kojih sve hrvatskih umjetnika i književnika na popisu dobitnika hrvatskih odlikovanja nema bolje da i ne počinjem. Srećom, svijet kulture i umjetnosti sam je po sebi višega reda od politike. No baš zato vjerujem da bi Hrvatska bila bolja i pametnija zemlja kada bi odlikovanja višeg reda za izvrsnost u umjetnosti i kulturi bila pravilo, a ne iznimke.

Zakon o odlikovanjima u kojem su ministri važniji od umjetnika trebalo bi promijeniti