Paula iz Sao Paula došla u Rio gledati Jesusa, a ne Neymara

Neću tvrditi da sam veliki poznavatelj ili nogometni stručnjak premda od početka devedesetih pratim zaprešićki Inter i svake nedjelje gledam utakmice svog lokalnog kluba Botinca, ali mogu se pohvaliti da sam obišao nekoliko kultnih stadiona u svijetu. Posljednji je u kolekciji čuvena brazilska Maracana. A prije sam već gledao utakmice na Wembleyu (finale olimpijskog turnira u Londonu 2012.), Nou Campu (Barcelona), Santiago Bernabeu (Real), Mestalli ( Valencia), San Mamesu (Bilbao), Allianz Areni (Bayern), stadionu Louis II. (Monaco), San Siru (Inter)... Naravno, bio sam i na gotovo svim kultnim stadionima u bivšoj Jugoslaviji – Bežigradu (Olimpija), beogradskoj Marakani (Crvena zvezda), stadionu JNA (Partizan), Čairu (Radnički iz Niša), Grbavici (Željezničar), Koševu (Sarajevo), Tušnju (Sloboda iz Tuzle), Bilinu polju (Čelik), Bijelom brijegu (Velež), Kantridi (Rijeka), Poljudu (Hajduk), Maksimiru (Dinamo), Kranjčevićevoj (Zagreb). Maracana je kvart u Rio de Janeiru gdje je sagrađen stadion za Svjetsko nogometno prvenstvo 1950. godine. U to vrijeme bio je to najveći stadion na svijetu, a utakmicu koja je odlučivala o naslovu prvaka 1950. godine između Brazila i Urugvaja gledala su 199.854 gledatelja. Stadion službeno nosi ime Mario Filho, po brazilskom novinaru koji se početkom pedesetih jako zalagao za gradnju stadiona. Čak je sedam arhitekata sudjelovalo u gradnji, a potpuno je završen 15 godina nakon Svjetskog prvenstva. Otvaranje stadiona upriličeno je utakmicom između momčadi iz Rio de Janeira i Sao Paula 16. lipnja 1950. godine. Legendarni Didi postigao je prvi pogodak na stadionu, i to za Rio. Nakon Svjetskog prvenstva Maracana se uglavnom koristila za klupske utakmice najvećih klubova iz Rio de Janeira, a to su Botafogo, Flamengo, Fluminense i Vasco de Gama. Kada se 1992. godine urušila jedna od gornjih tribina, pri čemu su poginula tri radnika i još ih je pedeset ozlijeđeno, odlučeno je da će stadion imati samo sjedeća mjesta, što je uvelike smanjilo kapacitet. Nakon višestrukih renoviranja od 2000. godine do danas Maracana je ponovno otvorena u siječnju 2007. godine s kapacitetom od 82.238 mjesta. Maracana je uz stadion Aztece u Meksiku jedini stadion na svijetu na kojem su igrana dva finala svjetskih prvenstava. A nedjeljnim zatvaranjem Igara Maracana će stati uz bok stadionima u Londonu, Parizu, Rimu, Münchenu i Berlinu kao šesti stadion na kojem je igrano finale Svjetskog prvenstva i na kojem su svečano otvorene i zatvorene Olimpijske igre. Gledao sam utakmicu između Brazila i Hondurasa u polufinalu Igara (6:0) i doživio neviđenu atmosferu koju mogu napraviti samo Brazilci. Nije bilo slobodne sjedalice, a navijalo se od prve do posljednje minute. Bilo je jako puno navijačica, a jedna od njih vriskala je svaki put kada bi Gabriel Jesus, nova zvijezda brazilskog nogometa, primio loptu. Na sebi je imala brazilski žuti dres s natpisom na leđima – GabiGol. – On je moj idol. Soba mi je puna njegovih postera. Inače sam iz Sao Paula i jako mi je drago što još neće u Europu premda ga je kupio nekakav klub u Engleskoj. Nemam pojma koji. I ne zanima me. Bitno da ostaje na posudbi u mom Palmeirasu – rekla je Paula koja ne skriva da je zaljubljena u nogomet, tu čarobnu igru. A Neymar? – Nula bodova. Mrzim Santos – istaknula je dodavši: – Žao mi je to naši najbolji igrači prerano odlaze u Europu. Znam da ovdje nema novca, znam da je brazilska liga slabije kvalitete od europskih liga... Ma samo da mi se ispuni san, a to je da se jednom slikam s Jesusom. Već sam nekoliko puta čekala na stadionu Palmeira, čekala ga nakon treninga, ali ti igrači jednostavno nemaju dodir s običnim ljudima. A novinar nisam da bih mu došla blizu – tužno je zaključila Paula.

Čekala sam Jesusa, ali to su zvijezde koje nemaju dodira s nama običnim ljudima Šteta što naši mladi igrači moraju napuštati Brazil tako mladi, ali ovdje nema novca