U “NEUSPJEŠNOJ” HRVATSKOJ POSTOJI ITEKAKO USPJEŠNA HRVATSKA

Prilog koji držite u rukama zahvala je svima onima koji svjedoče kako Hrvatska nije izgubljena država, poljuljana apatijom i nepovjerenjem u vlastito znanje i snagu. Olimpijske igre ponovno su nam dokazale kako oko nas žive ljudi koji vlastitim primjerom svjedoče da se upornost i rad isplate, no isto tako podsjećaju nas da je do rezultata moguće doći bez pomoći društva i institucija. Njihov uspjeh legitimnim čini i pitanje ne očekujemo li svi zajedno previše od države, tražeći i nadajući se da će sve naše probleme riješiti politika. Učinkovita administracija i nekorumpirana politička elita minimum je koji pojedinac očekuje od društva, no prava snaga leži u tisućama onih koji svojim znanjem, kreativnošću, sposobnošću mijenjanja sebe i drugih svakodnevno stvaraju hrvatsku dodanu vrijednost. Sara, Blanka, Fantela, Sinkovići... samo su vidljivi dio te druge Hrvatske, koja ne čeka da im se nešto dodijeli, nego svakodnevno stvara i daje drugima kroz nove proizvode, vrijednosti, radna mjesta. Hrvatska ima velik potencijal, ali on ne leži samo u lijepom i čistom moru, on leži u nama, u našem znanju i kreativnosti. Zadatak je politike da uz pomoć sustava samo potakne njegov izlazak na pozornicu, a pojedinci će se sami pobrinuti da ih svjetske pozornice i zapamte. Alanfordovski, mogli bismo zaključiti kako živimo u neuspješnoj zemlji uspješnih ljudi i ne bismo bili daleko od istine. I na kraju, što možemo naučiti od naših olimpijaca? Prije svega, oni su pobjednici, i tako sebe doživljavaju čak i kada njihova najbliža okolina sumnja u njih. Drugo, svjesni su da se do uspjeha dolazi radom i odricanjem. Treće, svoj optimizam i pozitivnu energiju sposobni su prenijeti i na druge i potaknuti ih da i oni postanu uspješniji. Ne bismo trebali biti samo nijemi promatrači njihova rada i odricanja te povremeni euforični navijači i slavitelji njihova uspjeha. Oni bi nam trebali biti stalna inspiracija.