Glasnović je iznenadio, Hrgović je nezadovoljan, a Blanka u boli stigla do odličja
Kao i većina naših sportskih odličnika, Josip i njegova obitelj sami su došli do vrha
U Londonu je slavio Giovanni Cernogoraz, koju je najvišu stepenicu postolja prepustio dečku iz zagrebačke Dubrave Josipu Glasnoviću Josip Glasnović dugo je čekao trenutak kada će osvojiti olimpijsku medalju. Još tamo od Pekinga 2008. godine kada se plasirao u finale, ali do medalje nije došao. U Londonu je nastupao njegov brat Anton, a u Riju je ponovno došao red na njega. Da može očekivati puno, dalo se naslutiti nakon Europskog prvenstva u Larnaci gdje je osvojio pojedinačno srebrnu, te ekipno zlatnu medalju. Bilo je to samo mjesec dana prije Rija. – Imam već sedam medalja s europskih prvenstva, od čega tri zlatne, što je sasvim lijepa brojka. Malo mi “štekaju” medalje na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Imamo samo broncu sa SP-a u Lonatu 2005. godine, a olimpijsku još čekam. Valjda je sad red na mene – govorio je Josip uoči puta u Brazil.
Sve se poklopilo u Riju
Prvog dana kvalifikacija u gađanju letećih meta bio je Josip više nego dobar. Drugog dana trebalo je još odraditi dvije serije i finale. Trebalo je imati mirnu ruku i moliti se da ne bude jakog vjetra. Jer, upravo je vjetar je odnio sve snove Giovanniju Cernogorzu o obrani londonskog zlata. Kad je zapuhalo, Giovanni je počeo promašivati i na kraju mu je finale izmaklo za dva-tri kruga. – Kad već nisam uspio obraniti zlato, neka ga osvoji Josip, pa da naslov olimpijskog pobjednika ostane u Hrvatskoj – govorio je Cernogoraz nakon kvalifikacija. U posljednjoj seriji kvalifikacija Josip je znao da si može dozvoliti čak i dva promašaja i da je unutra. Dva promašaja su na kraju i bila. No, bolje da je promašio u kvalifikacijama nego u finalu. A finale je bilo posebna priča. Svih 15 pogodaka za super finale s Talijanom Giovannijem Pellielom, istim Talijanom koji je prije četiri godine izgubio od Cernogorza. – Uopće nisam gledao semafor. Samo sam bio koncentriran na “golubove” koji su izlijetali iz stroja. U samom finalu znao sam da imam pobjedu u rukama dvije serije prija kraja. Ali sam promašio. U dodatnom raspucavanju imao sam više sreće – istaknuo je Josip. Nije to bila sreća već znanje. No, već nekoliko sati nakon osvajanja zlatne medalje, Josip se vratio u stvarnost.
Sve smo financirali sami
– Nemam posao, ovaj sport financiram sam, uz pomoć obitelji. Nisam zaposlen u Hrvatskoj vojsci kao ostali vrhunski hrvatski strijelci, jer nisam prošao liječnički pregled. Rekli su mi da ne vidim dobro na oko s kojim inače nišanim u gađanju letećih meta. Smiješno, zar ne? – govorio je Josip. A ovaj sport zavolio je odlazeći s tatom Franjom i bratom Antonom u lov na divlje patke. Poslije se lov proširio i na divlje veprove, a Josip u svojoj sobi ima trofej “brončani vepar”, ma što god to značilo. – Počeo sam trenirati zračnu pušku, ali mi je to bilo dosadno. Stojiš satima i gađaš u jednu te istu metu. Meni je trebalo malo akcije, malo kretanja. Odluka je pala – pravac Luže, na streljanu letećih meta. Kako sam došao, tako sam i ostao. Bilo je to to, bilo je to i akcija i pucanje i kretanje. I nakon godina i godina treniranja i ispaljenih patrona nije mogla doći ljepša nagrada – zlatna medalja s Olimpijskih igara. Ma, da je još samo naći posao, a nisam više tako mlad, imam 33 godine, imam obitelj – rekao je dobri dečko iz Dubrave.
Počeo sam trenirati zračnu pušku, ali mi je bilo dosadno. Trebalo mi je malo akcije