Martin je utrku izgubio za osam cm, snimka je 100 posto točna
Sakaču su Igre u Riju 19. na kojima je radio kao informatički stručnjak
U Tokiju 2020. žele što više eliminirati ljudske pogreške pri suđenju pa bi se, recimo, u boksu pri ocjenjivanju mogla koristiti i tehnologija Susresti Borisa Sakača ( 71) na Olimpijskim igrama veliko je zadovoljstvo. Taj informatičar u mirovini uvijek je pun informacija, ali i zanimljivih olimpijskih sjećanja. Uostalom, ovo su mu bile 19. Olimpijske igre na kojima je radio. Prve Igre bile su mu moskovske 1980., a od 1992. bio je osobni savjetnik za informatiku bivšeg predsjednika MOO-a Juana Antonija Samarancha. – Olimpijski informacijski servis ORIS, koji medije opsrkbljuje rezultatima, statistikama i izjavama, počeo sam voditi 1995. i rukovodio sam tim projektom zaključno s pripremama za London. No, tada sam navršio 67 godina i prešao u savjetnike, ai u Riju sam dijelio savjete i rješavao krizne situacije. Jedna od kriznih situacija bila je i ona s utrkom veslačkih samaca u kojoj je Novozelanđanin Mahe Drysdale pobijedio našeg Damira Martina za sedam tisućinki.
Japanci bi nam mogli ugraditi čip u ruku, da nas ne moraju stalno skenirati, kaže Sakač
Brazilci majstori improvizacije
– U tom slučaju točnost uređaja nije upitna, no bilo je pogrešaka u proceduri ljudi koji objavljuju rezultate na semaforu. A taj mladi Brazilac nije smio napisati fotofiniš samo iza Martinova imena, već iza obojice. Inače, snimka je sto posto točna jer taj videofiniš, koji radi 10.000 snimaka u sekundi, ne griješi, a pravila Svjetskog veslačkog saveza su, nažalost, takva da se ne dijeli medaljaško mjesto. Tih sedam tisućinki iznosi osam centimetara razlike na dva kilometra. No, mogli bismo se zapitati i jesu li i staze na toj vodi jednako dugačke. Tko zna, možda je Martinova staza bila duža 10 centimetara! Kakvu bi ocjenu taj olimpijski veteran dao Igrama u Riju? – Zahvaljujući sreći jedna ogromna improvizacija završila je dobro. Da samo znate koliko se toga radilo u posljednji tren. Mi smo dosta blizu tome, no oni su šampioni improvizacije, bolji su i od Grka. Što su samo uspjeli izvući, to je neopisivo. Najbolje od svega je da se oni ni najmanje ne živciraju. Svaka im čast, i to treba znati. Japanci se iz takvih situacija ne bi mogli izvući jer njima sve mora biti po planu. A Japanci za iduće Igre, u Tokiju 2020., najavljuju tehnološki bum. – Japanska elektronička industrija želi se predstaviti u najboljem svjetlu. Mi smo htjeli napraviti to da se u naš sustav informiranja ugradi i video, da možete, recimo, vidjeti treći Blankin skok na 200 cm koji joj je mogao donijeti olimpijsko zlato. Tehnološka rješenja postoje, no zbog televizijskih prava američki NBC na to je stavio veto. Inače, očekujem da bi se tehnologija mogla upotrijebiti u ocjenjivanju rezultata pojedinaca, da se što više eliminira ljudski faktor, pogotovo pri suđenju u boksu ili gimnastici. Tvrde da će uz pomoć kompjutorskog sustava upravljanje prometom biti efikasnije. Osim toga, mogli bi nam i ugraditi čip u ruku, da nas ne moraju stalno skenirati. Promet je boljka svakog organizatora Igara, pa je tako bilo i u Riju? Gdje je promet bio najbolje riješen?
Promet najbolji u Ateni
– Najbolji promet bio je u Ateni, jer su Grci doveli na stotine prometnih policajaca i ukinuli semafore, a dispečerski posao radile su taksi službe. Osim toga, Grci su prije Igara imali sjajnu taktiku. Predsjednica njihova Organizacijskog odbora rekla je da će dobiti otkaz svi oni koji pokušaju demantirati glasine da će Igre biti loše. Ona je, po staroj grčkoj logici, tražila da se stvori osjećaj da ništa neće funkcionirati, tako da ljudi imaju nizak prag očekivanja. To vam se zove upravljanje očekivanjima. Grci nikad ne očekuju puno od svojih sportaša, pa se i manje razočaraju. Mi ne znamo upravljati očekivanjima. No, ovaj put smo puno očekivali i puno i dobili. Čak 10 medalja. – Čudo smo napravili u pojedinačnim sportovima. Košarkaši i vaterpolisti izvukli su svoj maksimum, no rukometaši su bili bez kontinuiteta dobrih igara. Po mojim skromnim saznanjima, nedostajala im je kvalitetna psihološka priprema. Koje su Igre na vas ostavile najsnažniji dojam? – ZOI u Sarajevu 1984., jer sam tada prvi put rukovodio sustavom, no najugodnije sam se osjećao u Barceloni 1992. i Lillehammeru 1994. Te su Igre bile kombinacija uspješne organizacije i ugodnog ozračja. Najsavršenije su bile Igre u Naganu 1998., a najgore u Atlanti 1996., po svim kriterijima.