Novi pucanj u prazno! U povodu jednog “odgovora”

Doista, postoje dva načina borbe protiv izricanja neutemeljenih i stoga društveno iznimno opasnih izjava koje se javnosti predstavljaju kao relevantna mišljenja. Kad dr. sc. Josip Jurčević kaže da je Udba (sic!) orkestrirala predstavu demokracije u Hrvatskoj 1990., a nakon toga postala ključni moderator svih važnijih događaja, onda bi čovjek očekivao da za takav istup iznese barem jedan argument. Kako to nije učinio ni u prvoj prilici, a ni u kasnijem “odgovoru”, lišio je javnost mogućnosti ozbiljne rasprave. Stoga mi je preostala samo opcija trezvenog i logičnog upozoravanja na očito, za što sam uporabio predložak koji mi se usjekao u pamćenje. Cijeli roman je Umberto Eco posvetio dekonstrukciji modela teorije zavjere ili opće pošasti modernog vremena. Riječ je o konstruktima koji se temelje na krajnjoj redukciji uzroka nekog događaja u povijesti: razlog zašto se nešto dogodilo traži se u tajnim aktivnostima uskog kruga osoba (urota ili zavjera). Dakle, pobornici teorije zavjere u potpunosti zanemaruju stvarne uzroke nekog događaja (čime čine metodološku pogrešku prvog reda), pa njihove tvrdnje nisu drugo doli zvučan, ali neutemeljen trač. Takav trač po- nudio je javnosti Jurčević, osoba s najvišim znanstvenim stupnjem, kad je podzemnom aktivnošću Udbe (sic!) objasnio razloge raspada Jugoslavije, nastanka samostalne Hrvatske i kasnijih događanja. Namjera mog odgovora bila je upravo u tome. Jurčević ima pravo trač prezentirati kao relevantan (znanstveno utemeljen) stav, ali onda treba imati na umu da će mu netko – prije ili kasnije – reći da zapravo prodaje maglu. Nema dvojbe da je ovom društvu, kako kaže i sam Jurčević, potrebno suočavanje s “mračnom prošlošću”. Nema nikakve dvojbe da je snažan iskorak u tom smjeru učinjen presudom Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću. Ali, nepotpunim, površnim, tendencioznim i manipulativnim predstavljanjem povijesnih događaja također se sprječava racionalna i razumna rasprava o novijoj hrvatskoj povijesti. Upravo to, prema mom mišljenju, čini Jurčević. Kao i njegov ideološko-politički antipod dr. sc. Dragan Markovina, on je želju za samopromocijom pretpostavio ozbiljnom znanstvenom radu. Nažalost, time se uvrstio u red brojnih osoba u Hrvatskoj “koje sve znaju” i koje nam svakodnevno svoje umotvorine iznose na TV ekranima ili na stranicama novina. Time snažno utječu na javnost koja je iz razumljivih razloga sklona povjerovati krajnje jednostavnim rješenjima. Jer, ako je Udba (sic!) namjestila festival demokracije u Hrvatskoj, zašto trošiti vrijeme na listanje tisuća prašnjavih dokumenata u arhivima? Evo odgovora na sve! Moje brojne kolegice i kolege, koje nastoje znanstvenom metodom objasniti neki događaj, Jurčević tako derogira na status “korisnih budala”. Na trošak poreznih obveznika napisane su tisuće izvrsnih stranica o događajima 1980-ih i 1990-ih, a sad nam se zapravo kaže: “Ma to je glupost, vi ne razumijete, ovako je bilo!” Za mene je to neprihvatljivo. Dakako, Jurčević ima pravo moj odgovor smatrati “radikalno vulgarnim”, “skandaloznim”, pa čak i “klevetničkim”. Uvrede su neprimjeren, ali legitiman način izbjegavanja odgovora. Ono na što nema pravo je moj stav prozvati “protuzakonitim” i “protuetičnim” te mi prijetiti sankcijama unutar znanstvene i sveučilišne zajednice. Nije li odlika nedemokratskog – da ne kažem “udbaškog” – uma prijetiti osobama koje drukčije razmišljaju? Ali, prodavača magle ne treba se plašiti. Ja, naime, dolazim iz područja gdje se verbalnih nasilnika ne bojimo, nego ih ignoriramo, jer smo svjesni da se iza njihove rječitosti krije ili duboka nesigurnost ili svjesno manipuliranje . Naravno Jurčević opet pokušava javnosti prodati jedan trač. Zamjenom teza (vidite: sad ja iznosim klevete i neistine kad upozoravam na neprihvatljivost predstavljanja trača kao znanstveno argumentiranog stava) Jurčević zapravo pokušava pobjeći od moralne i znanstvene odgovornosti za društvenu štetu koju je počinio.