KRSTIČEVIĆA NAPADAJU ONI KOJI SE SVAKO JUTRO BUDE U HRVATSKOJ KOJU MRZE
Riječ je ne samo o predizbornoj podvali nego i o tome da ocrnjivanje Domovinskog rata, Hrvatske vojske i njezinih zapovjednika te hrvatskog političkog vodstva traje od početka obrane Hrvatske i ne prestaje do danas
Pitao sam ovih dana sam sebe što bih mislio o Damiru Krstičeviću da je istina sve ono što je izvjesni M. ispričao o njemu 1993. godine djelatniku Sigurnosno-informativne službe (SIS-a), a omjer neuvjerljivosti i uvjerljivosti toga iskaza je jedan prema milijun. I nedvosmisleno sam sebi odgovorio – mislio bih isto kao i prije. Ratni heroj Krstičević prokazan je da je, dok je bio u službi JNA, bio veliki Jugoslaven sve do 1992. godine, zadrti antihrvat koji nikad neće u Hrvatsku, koji tvrdi da je Tuđmanova politika ustaška te da bi ga, kad bi se vratio u Ploče, ustaše ubili. Kažem, mislio bih isto kao što sam mislio o Franji Tuđmanu koji je bio “revni” partizan, komunist i Jugoslaven, kao što sam mislio o generalima Antunu Tusu, Petru Stipetiću, Imri Agotiću, Davoru Domazetu Loši i drugim bivšim oficirima JNA i komunistima koji su se zacijelo osjećali Jugoslavenima sve dok im Jugoslavija kao Hrvatima nije postala neprijatelj koji ugrožava njihovu domovinu. Uopće me ne zanima s kojim su “intenzitetom” bili Jugoslaveni, kad se u njima dogodio obrat i kad su poželjeli prebjeći u Hrvatsku vojsku, kao što me ne zanima ni kod Damira Krstičevića. Zanima me samo njihov udio u obrani Hrvatske, njihovo neupitno herojstvo s kojim su se borili protiv svoje bivše vojske. Varljivo je mjeriti patriotizam po osjećajima koje netko izražava i nameće svojoj okolini, jer iza tih osjećaja može svašta biti, ali se može dovoljno točno izmjeriti i znati koliki je patriotizam onih koji su bili branitelji, zapovjednici, pobjednici u presudnim bitkama, izloženi ne samo neposrednoj ratnoj opasnosti nego i namjeri neprijatelja da ih likvidira. A po tom patriotizmu general Damir Krstičević je među najvećima, te nije slučajno najveći, Ante Gotovina, stao u njegovu obranu, jer savršeno zna tko je i kakav je zapovjednik i heroj bio. Riječ je ne samo o predizbornoj podvali nego i o tome da ocrnjivanje Domovinskog rata, Hrvatske vojske i njezinih zapovjednika te hrvatskog političkog vodstva traje od početka obrane Hrvatske i ne prestaje do danas. Tko prednjači? Naravno, SDP, Zoran Milanović, Gordan Maras i drugi koji, i kad Krstičeviću priznaju ratne zasluge, puste žalac podsjećajući da je bio u JNA. Pa oni su i danas u JNA, i nikad se nisu odrekli Ivice Račana i drugih “reformiranih” komunista koji su oružje hrvatske Teritorijalne obrane izdajnički predali zločinačkoj jugoslavenskoj vojsci. Svoju pripadnost najokrutnijem jugoslavenstvu, čuvar kojeg je bila JNA, Zoran je Milanović pokazao s tzv. lex Perković kojim je htio zaštititi udbaške ubojice. Pošto je Račan s Budišom na početku 2000. godine osvojio vlast, tako reći cijeli mu je mandat prošao u kriminalizaciji Domovinskog rata, a pogotovo su meta bili “lažni invalidi” među najvišim časnicima Hrvatske vojske. Naravno, “povijesni” je događaj i Mesićevo umirovljenje najelitnijih hrvatskih generala, među kojima je bio i Krstičević, zbogotvorenog pisma u kojem su dobrohotno prosvjedovali protiv blaćenja Domovinskog rata.
Ljevica koja nikad nije željela smostalnu Hrvatsku premda joj se prilagodila, i ubuduće će nas zabavljati svojim “otkrićima”
Četnička propaganda, Carl Bildt i drugi međunarodni pakosnici, zatim negdašnji “Globus”, “Feral Tribune” i još neki listovi, pa političari Račan, Mesić, Sanader, Jadranka Kosor, Josipović, Milanović, Maras... tvore kontinuitet ocrnjivanja Domovinskog rata i njegovih najherojskijih i najčasnijih zapovjednika od Gotovine naniže, kontinuitet koji – što je, moglo bi se reći, logično – nije zaobišao ni generala Damira Krstičevića. I budite bez brige, ljevica koja nikad nije željela smostalnu Hrvatsku premda joj se prilagodila, i ubuduće će nas zabavljati svojim “otkrićima”. Ali nikad toj ljevici nisam zavidio, ona se svako jutro budi u zemlji koju ne voli, i mora da je taj osjećaj grozan. Nikad nisam zavidio onima, a ima ih podosta, koji se stalno osjećaju izloženima “teroru” hrvatskih grbova i zastava, domoljubnih pjesama, patriotskog slavljenja uspjeha hrvatskih sportaša... Danomice biti okružen onime što ne podnosiš ili mrziš! To je pakao!