Kolijevka Arapskog proljeća primjer zemljama u okruženju
Na čelu sigurnosnih službi sada je žena, što je prije bilo nezamislivo
Za razliku od Sirije, Libije ili Egipta, Tunis, u kojem je Arapsko proljeće počelo, sačuvao je demokraciju i izbjegao građanski rat Hassan Haidar Diab Novoj tuniškoj vladi nacionalnog jedinstva, koju predvodi Youssef Chahed (40) i koja je u petak dobila povjerenje parlamenta, prioritet je borba protiv terorizma, korupcije i nezaposlenosti. Novi premijer Chahed najmlađi je predsjednik vlade od stjecanja nezavisnosti Tunisa 1956. godine. Isto tako, sedmi je premijer u nepunih šest godina, što je znak da se Tunis, zemlja za koju smatraju da je, unatoč gospodarskoj krizi i neprestanim sigurnosnim prijetnjama, jedina preživjela Arapsko proljeće, još traži na političkom planu. Tunis, koji slovi kao “cvijet Arapskog proljeća” te se smatra dobrim primjerom među arapskim zemljama, nakon rušenja diktatora Bena Alija uspješno je krenuo putem demokracije iako ga još uvijek muči izostanak reformi i radikalizacija mladih. Tunis, koji je početkom 2011. godine bio polazna točka arapskog revolucionarnog vala, danas je jedina zemlja u cijeloj regiji koja je jasno i prepoznatljivo krenula putem demokracije i pravne države.
Stabilni unatoč prijetnjama
Usprkos svim političkim turbulencijama i terorističkim napadima, Tunis je ostao stabilna zemlja koja pokazuje velik napredak, što se vidi i u mirnom održavanju parlamentarnih izbora i velikom odzivu građana. S druge strane, ostale zemlje zahvaćene Arapskim proljećem i danas, nakon gotovo šest godina, umjesto demokracije vode krvave građanske ratove. Veliki dijelovi Sirije i Iraka izloženi su teroru Islamske države. Libija je nakon svrgavanja Moamara Gadafija potonula u građanski i plemenski rat u kojem sudjeluje više od tisuću različitih naoružanih milicija, poput Jemena u kojem također vlada kaos međusobno zaraćenih paravojski. U Egiptu je, nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka, na vlast došlo Muslimansko bratstvo koje su građanima uskratilo mnoga prava. Htjeli su uvesti šerijatski zakon, što je prisililo današnjeg predsjednika Abdela Fataha al-Sisija da krvavim vojnim udarom 2013. godine s vlasti svrgne vođu Muslimanskog bratstva Muhammeda Mursija. Postavlja se pitanje kako je Tunis uspio izbjeći građanski rat i ostati stabilna država. Naime, Tunis je oduvijek bila specifična zemlja, za razliku od Sirije, Jemena, Libije i Egipta, koja je imala veliku prednost ispred svih zahvaljujući tome što je imala homogenu etničku i vjersku strukturu stanovništva.
Zadržali sekularizam
S druge strane, u ostalim zemljama heterogena struktura stanovništva pokazala se pogubnom i zloupotrijebljena je u revolucionarnim trenucima, što se najbolje pokazalo u Siriji, Jemenu i Libiji, gdje je stanovništvo podijeljeno ne samo po etničkim i plemenskim osnovama već i po vjerskim, što u revolucionarnom procesu uključuje prevelik broj aktera s mogućim suprotstavljenim interesima. Iako je Tunis zemlja koja još uvijek ima problema i sa starim režimskim kadrom, islamistima različitog kolorita, čiji dijapazon seže do terorista, političkoj klasi je do sada uspijevalo da mnogobrojne konflikte riješi mirnim putem, trudeći se da postigne što je moguće veći konsenzus. Za razliku od Egipta, gdje je Islamsko bratstvo željelo prigrabiti svu vlast za sebe a potom brutalno svrgnuto s vlasti, u Tunisu su se umjereni islamisti i sekularne snage zajednički i uzorno pobrinuli da borbe za vlast ne razjedine zemlju i da je ne bace desetljeća unatrag. Ono što je najvažnije, unatoč jakoj islamističkoj struji, Tunis je uspio zadržati sekularizam. Tunisko društvo je liberalno i muškarci i žene su ravnopravni. Nedavno je za šeficu svih sigurnosnih službi u Tunisu imenovana žena, Najat al-Jawadi, što se ne može dogoditi ni u jednoj zemlji u arapsko-islamskom svijetu. Početkom 2014. godine u Tunisu je donesen novi ustav, koji nije bio primjer dobrog ustava samo za arapski svijet već i za mnoge zapadne zemlje, što je bio veliki korak naprijed u demokratizaciji Tunisa. Unatoč svim nedaćama, od nezaposlenosti do terorizma, Tunižani su uvjereni u bolju budućnost.
MARIANO RAJOY: Pokušat ću dobiti povjerenje parlamenta, ali formiranje nove vlade u Španjolskoj danas je više želja nego stvarnost