Tajna kraja praživotinja skrivena je 1500 metara ispod mora
Znanstvenici započeli bušenje u srcu kratera širokog 200 kilometara
Jedan od ciljeva istraživanja je da znanstvenici dobiju uvid u razvoj života na Zemlji neposredno nakon udara asteroida u Zemlju
Što je dovelo do izumiranja dinosaura? Pitanje je to koje znanstveni svijet već dugo intrigira. Prema dosad dostupnim informacijama, postoji više uzročnih čimbenika, ali ključni, slažu se znanstvenici, jest udar asteroida otprije 66 milijuna godina na mjestu današnjeg meksičkog poluotoka Yucatana, gdje je kao uspomena ostao krater Chicxulub.
Što je u uzorku broj 40?
Novo istraživanje moglo bi dodatno rasvijetliti te krucijalne dane Zemljine povijesti. Naime, znanstvena ekipa predvođena Seanom Gulickom sa Sveučilišta u Teksasu i Joannom Morgan s londonskog Imperial Collegea u travnju je, u sklopu takozvane Ekspedicije 364, započela prvo bušenje u samom srcu tog 200 kilometara širokog kratera. Stali su u svibnju, na 1335 metara ispod dna mora – cilj je bio 1500 metara, ali su sredstva presušila. Ekipa će se u rujnu ponovno okupiti, ovaj put u Bremenu, kako bi započela otvaranje ukupno 303 izvučene “jezgre”, cilindrična uzorka stijena. Znanstvenici se nadaju da će tako dobiti jasniju sliku o snazi i posljedicama udara, uključujući i nove informacije o tome kako se život nakon njega oporavio. Žrtve udara asteroida, koji je označio kraj krede i početak paleogena, nisu bili samo dinosauri već i oko 75 posto svih živih bića na Zemlji. Strašan udar doveo je do niza drugih katastrofa, kao što su požari, potresi i tsunamiji. Sam udar možda nije uništio dinosaure, ali njegove su posljedice utjecale na njihovo izumiranje. Bušotina Ekspedicije 364 pozicionirana je u današnjem moru Meksičkog zaljeva, iznad više stotina metara visoko izbočenog prstena, sagrađenog od krhotina udarom razorenih stijena unutar udarnog kratera, a koji je danas zatrpan s više stotina metara debelim slijedom mlađih naslaga. – U samom vrhu tog prstena nađene su i krhotine granitne stijene, koje dokazuju silinu udara, jer je ta dubinska magmatska stijena, koja je tipična za kontinentalnu koru Zemlje, prije udara bila zatrpana više tisuća metara debelim slijedom mlađih, pretežno karbonatnih stijena, u području tadašnje Jukatanske karbonatne platforme – objašnjava dr. sc. Tvrtko Korbar iz Hrvatskog geološkog instituta, koji se i sam bavi istraživanjem posljedica udara asteroida. Kako je otkrila ekipa ekspedicije u razgovoru za BBC-jev znanstveni časopis Focus, bušenje u višim slojevima, koji sadrže vapnenac, bilo je dosta rutinsko, ali zanimljiv dio posla počeo je kada su došli do 40. jezgre, iz sloja na dubini od 620 do 740 metara. Riječ je o sloju takozvane breče (talijanski breccia) koji je prepun raznih krhotina nastalih u trenucima nakon samog udara. – Odjednom smo pogodili sloj s fragmentima. Nisam očekivao da će to biti tako lijep i nagli prijelaz iz vapnenca u uglati materijal s otopinama – rekao je Sean Gulick. Znanstvenicima su posebno zanimljivi mikrofosili koji se nalaze odmah iznad breče, a koji bi trebali dati uvid u uvjete neposredno nakon udara. – Osim te takozvane udarne breče koja je istaložena u nezamislivo burnim minutama i satima tijekom tog kataklizmičkog događaja, u slojevima iznad breče nabušene su i prve naslage istaložene u mirnim uvjetima nakon smirivanja mora, a koje sadrže i prve fosile iz doba paleogena. Naime, pretpostavlja se da su nakon globalnog izumiranja 75 posto živih bića upravo hidrotermalni procesi u zdrobljenoj zemljinoj kori u području kratera povoljno utjecali na oporavak života u morima – objašnjava Korbar. Chris Lowery sa Sveučilišta u
Traže odgovor i na pitanje koliko se brzo život uspio vratiti u steriliziranu zonu udara U samom vrhu tog kratera nađene su i krhotine granitne stijene, koje dokazuju silinu udara DR. SC. TVRTKO KORBAR Hrvatski geološki institut
Na dubini od 620 do 740 metara sloj je prepun krhotina nastalih nakon samog udara asteroida
Teksasu jedan je od zaduženih za istraživanje tih fosila. – Ponekad sam ležao budan noćima razmišljajući što se nalazi u 40. jezgri – rekao je za Focus Lowery, stručnjak za krednjake ( foraminifera). Proučavanjem fosila tih jednostaničnih bića Lowery želi dobiti više informacija o temperaturi, salinitetu i lokalnoj produktivnosti vode koja je ispunila krater, što će osvijetliti uvjete s kojima su se morali suočiti organizmi koji su preživjeli udar. Jedno od pitanja na koje će ovo istraživanje možda dati odgovor jest i koliko se brzo život uspio vratiti u steriliziranu zonu udara. Postoji mogućnost da su vruće tekućine koje su prošarale stijene napuknute nakon udara potaknule razvoj mikroorganizama, koji su u ondje mogli pronaći potrebnu hranu i širiti se.
Laboratorijska analiza
– Breča je gotovo kao kokošja juha za mikrobe – slikovito je objasnio Charles Cockell, astrobiolog sa Sveučilišta u Edinburghu, koji je desetljeće prije sudjelovao u sličnom projektu u Virginiji u SAD-u, na mjestu sličnog, ali manjeg i novijeg udara, koji se dogodio prije 35 milijuna godina. Tezu prema kojoj je udar asteroida pokrenuo veliko izumiranje iznio je 1980. godine Luis Alvarez, Nobelom nagrađeni američki fizičar. Alvarez je otkrio da je tanak sloj iridija prekrio Zemlju u trenutku kada su dinosauri nestali iz fosilnih zapisa. Kako je iridij rijedak na Zemlji, ali ga u puno većim koncentracijama ima u asteroidima, Alvarez je postavio tezu da su velike količine prašine, uključujući i iridij, prekrile Zemlju, što je dovelo do tame koja je onemogućila fotosintezu te tako potaknula izumiranje. Alvarezova je teza dobila na snazi 1990. godine, kada je krater Chicxulub identificiran kao najvjerojatnije mjesto udara asteroida. I hrvatska je znanost dala svoj doprinos istraživanju na ovom području. Naime, znanstvenici predvođeni upravo Tvrtkom Korbarom u gradu Hvaru, u uvali Majerovica, pronašli su karbonatne naslage s dokazima koji upućuju na to da su istaložene iz tsunamija, najvjerojatnije izazvanog dotičnim udarom asteroida. Rad Korbara i suradnika lani je objavljen u uglednom znanstvenom časopisu Geological Society of America Bulletin, a Korbar je rekao da je riječ o prvom nedvojbenom dokazu same granice krede i paleogena u slijedu naslaga jedne od tada brojnih plitkovodnih karbonatnih platformi bahamskog tipa. Ostaje nam strpjeti se do kraja laboratorijske analize kako bismo doznali hoće li ova velika i povijesna ekspedicija u Meksiku rezultirati novim uvidom u udar koji je zauvijek promijenio naš planet.