Poslije plivačke karijere borim se s nekom vrstom sportskog PTSP-a
Naš najpoznatiji paraolimpijac potpuno je potonuo nakon što se prestao baviti plivanjem, to je iskustvo o kojem malo tko govori
U dokumentarnom filmu Španja otvoreno govori o teškim životnim trenucima, ali i o nepovoljnom položaju sportaša s invaliditetom
Mihovila Španju većina zna kao vrhunskog sportaša, paraolimpijca koji je osvajao medalje na europskim i svjetskim prvenstvima te na Paraolimpijskim igrama u Ateni i Londonu. Malo je kome poznat njegov životni put i muka koja ga je dovela do vrhunskih sportskih rezultata, kao i sve što se dogodilo nakon njegova profesionalnog bavljenja sportom. Dio te priče može se iščitati iz dokumentarnog filma “Skrivena strana medalja” Antonije D. Carnerud, nastalog na temelju snimki s najvećih natjecanja na kojima je Španja sudjelovao, ali i intervjua s njegovom majkom, trenerom, kolegicom Anom Sršen te psihologinjom Mirjanom Krizmanić, koja je i sama preboljela dječju paralizu. – Odlučio sam prekinuti svoj sportski put u trenutku kad sam dotaknuo vrh Olimpa. Još uvijek prolazim jako tešku fazu tranzicije iz profesionalnog sporta u privatni život. To je tema o kojoj se u nas još uvijek nerado govori, ali profesionalni sportaši nakon prestanka bavljenja sportom ulaze u velike krize, neki čak govore o sportskom PTSP-u. Osjećate se kao da ste izašli iz jurećeg automobila koji je nastavio bez vas, a vi ne znate kamo dalje – počinje svoju ispovijed Španja, dodajući da je u tom periodu prilagodbe na “normalan život” učinio brojne stvari kojih se sada srami, a protiv kojih se borio čitavo svoje vrijeme bavljenja sportom. – Moj se život strmoglavio. Uništio sam ne samo svoje zdravlje nego i odnose s obitelji i bližnjima. To je bila situacija u kojoj bi trebalo potražiti profesionalnu pomoć, ali ja to nažalost nisam učinio – rekao je Španja. Promjena se vidjela i na njegovom tijelu: u deset mjeseci nakon izlaska iz režima redovitih treninga natukao je čak 25 kila, što u njegovom zdravstvenom stanju, uz nedovoljno razvijene noge na koje se oslanja, predstavlja golem problem.
Proplivao pa prohodao
Mihovil Španja obolio je s nepunih sedam mjeseci, nakon čega su uslijedile godine bolnih terapija u pokušaju da postigne maksimalnu pokretljivost. Zbog svojeg zdravstvenog stanja, prisjeća se majka, kao dječak je proplivao prije nego što je prohodao. U pubertetu je, prema vlastitom sjećanju, iskazivao određenu dozu agresivnosti, u pokušaju da ga se ne gleda kao nekoga drukčijeg, nego da ga tretiraju kao i ostalu djecu. U plivanju je pronašao ispušni ventil koji ga je doveo na svjetski vrh i učinio našim najtrofejnijim paraolimpijcem. – Nisam mu davala za pravo čak i kad je možda bio u pravu. Sestra mi je znala reći da se prema njemu ponašam kao maćeha, ali znala sam da bi sve moglo propasti ako mu samo jednom popustim. On nije počeo trenirati zbog sporta, nego zdravlja, u to vrijeme skolioza mu je bila tolika da je trebao na operaciju, a to bi za njega bilo pogubno – prisjetila se Španjina majka, koja je bila glavni motivator u prvim godinama njegovih treninga.
Manje nagrade za medalje
– Mnogi roditelji su mi rekli da su se željeli odreći svoga djeteta, a danas su ponosni roditelji odlikaša i sportaša koji osvajaju medalje na velikim natjecanjima – rekla je Ana Sršen, podsjećajući da nemaju svi invalidi sreću da ih obitelj podrži onoliko koliko je podržavala Španju. Ističe da su sportaši s invaliditetom diskriminirani čak i u sportskim krugovima, a sustava kontinuirane podrške i razvoja paraolimpijskog sporta još uvijek nema, što se posebno vidjelo nakon rata, kada se brojne ranjene branitelje nitko nije sjetio uključiti u sportska natjecanja. – Hrvatsko društvo još uvijek je na niskom civilizacijskom stupnju, nespremno prihvatiti različitosti. Apsurdno je da paraolimpijci za svoje medalje primaju manje nagrade od zdravih sportaša. Ako te razlike već postoje, valjda bi bilo logično obrnuto – kaže psihologinja Mirjana Krizmanić. Mihovil Španja dodaje da mu je nakon teške krize danas mnogo bolje. Želja mu je promovirati paraolimpijski sport i prenijeti svoje iskustvo na mlade, u nadi da neće ponoviti njegove greške.
Nakon rata naši ranjeni dečki dobili su mirovine i to je bilo to – propustili smo priliku da od njih napravimo prvake ANA SRŠEN paraolimpijka
Naše društvo ne zna se nositi s invaliditetom, u TV emisijama još uvijek traže da skrijem štap kojim se služim MIRJANA KRIZMANIĆ psihologinja