Burkini kako idealan izgovor za trpanje pod tepih pravih problema

Dok bjesne nekontrolirani ratovi a EU stoji pred ozbiljnim izbjegličkim valom, visoka politika bavi se kupaćim kostimom

Kada zabrana nošenja jednog oblika ženskog kupaćeg kostima postane ozbiljno predizborno obećanje, onda je nešto zaista “trulo u državi Danskoj”. Progon burkinija od strane visoke politike, kada se malo bolje progrunta, zapravo je tragikomičan i apsurdan. U trenucima kada se situacija potpuno otima kontroli u Siriji, Iraku, Libiji i Jemenu gdje bjesne ratovi koje više nitko i ne pokušava kontrolirati, kada se na vratima Europe, u Turskoj, rađa jedna nova, vrlo specifična diktatura, kada njemačke vlasti sugeriraju svojim građanima da bi uvijek kod kuće morali imati dovoljno hrane i vode da prežive deset dana i kada Europa stoji pred još jednim (puno ozbiljnijim) izbjegličkim valom, diskusija o gluposti poput burkinija doista spada u domenu apsolutne političke groteske, koja je udarila isključivo na žene (muslimanke) koje su završile na stupu srama zbog komada odjeće koji su visoki političari proglasili simbolom ISIL-a i cjelokupnog terorističkog zla koje je zapljusnulo Europu. Iako u Europskoj uniji ima devet zemalja koje izravno ili neizravno ženama muslimanske vjeroispovijesti zabranjuju nošenje odjeće koja bi mogla biti obilježje njihove vjerske pripadnosti, upravo Francuska je istinski epicentar većine afera vezanih uz hidžabe, marame i druga tjelesna pokrivala koja koriste mulimanke. Cijeli taj rat protiv muslimanskih ženskih obilježja započeo je prije točno 27 godina, a do zaoštravanja dolazi u pravilnim razmacima. Burkini je zapravo samo još jedan povod za novu političku kampanju. Za razliku od žena, muškarci islamske vjeroispovijesti, s podužom bradom, odjeveni u kupaće gaće do koljena, mogu proći na bilo kojoj plaži. Neće ih proganjati policija zato jer ti čuvari reda zapravo ne mogu s potpunom sigurnošću utvrditi radi li se o muslimanskoj muškoj kupaćoj monduri ili o nekom modno osviještenom sekularnom džentlmenu koji slijedi modni trend nošenja dugih brada. Stoga se ne mogu oteti zaključku da su upravo žene glavne mete političkih kampanja i političara koji im neprekidno poručuju da se nikada neće dovoljno asimilirati u društvo i da su zapravo vjerska grupacija koja u sekularnoj državi poput Francuske nema nikakve budućnosti ako se toliko ne asimilira da se na plaži u Nici ili Cannesu ne počnu kupati u tangama ili toplesu. Za kojih mjesec dana, kada okonča kupališna sezona, burkini će na neko vrijeme pasti u privremeni zaborav. “Afera burkini” postat će nešto što je odlično poslužilo za odvraćanje pažnje s bitnoga na potpuno nebitno. Jedan francuski novinar u svome komentaru zapitao se čime će se najviši ešalon francuskih i europskih političara baviti kada burkini izgubi na zanimljivosti i političkoj snazi. Zaključuje da će oni zasigurno pronaći neku sličnu glupost kojom će zaokupljati pažnju javnosti i skretati je s pravih, egzistencijalnih problema u kojima zapravo ne žele previše govoriti, a još manje rješavati ih. I tako nam “afera burkini” još jednom potvrđuje da demokracija zapadanog tipa ima ozbiljnih problema.