Više od 300 sobova u Norveškoj ubio udar munje zbog vune koja stvara elektricitet
to ipak Simca) i ravno na kolodvor. Na ulazu je sretao policajce, liječnike, bolničare, vatrogasce, sve pod užasnim stresom, rekao je, i nitko mu nije znao reći što se zapravo dogodilo. „Pitaj istražnog suca“, upućivali su ga. Za suca i njegovu izjavu bilo je još vremena pa se priključio doktorici Dubravčić koja je provjeravala ima li preživjelih. Išli su iz vagona u vagon, svuda mukla tišina, a onda je u jednom Straža začuo dječji plač. S baterijom je krenuo tragom zvuka. Za njim i dr. Dubravčić. Stigavši do mjesta odakle je plač dolazio zatekli su ženu koja je puzeći ispruženih ruku prema djetetu taj čas preminula. Svašta je u novinarskom poslu doživio i vidio Mladen Stražimir, ali ta ga je slika tako potresla da je, ispričao je, doživio živčani slom. Liječnici su mu dali injekciju za smirenje i zahtijevali mirovanje, a Straža je već za jedan sat krenuo po peronima i vagonima. Negdje oko dva popodne uputio se u redakciju.
Osuđen strojovođa
Sliku iz vagona Straža je zakopao duboko u svoje sjećanje i do snimanja dokumentarca nije o njoj nikad pričao. Ne čudi. Svako prisjećanje za nj bi bilo posebno stresno, a „zaboravom“je, danas prepoznajemo, posve instinktivnom reakcijom spriječio da oboli od PTSP-a. O PTSP-u tada nismo ništa znali, pa ostanimo i danas pri Stražinoj definiciji – „živčani slom“izliječen jednom injekcijom. Sad je jasno zašto je Mladen Stražimir pričajući o kradljivcima kojima nije ništa sveto, nego pljačkaju i mrtve, ponavljao: „Te je noći tamo trebao biti streljački vod“. Svako glasno prisjećanje na nesreću na Glavnom kolodvoru budilo je ono zakopano sjećanje na smrtno ranjenu ženu, najvjerojatnije majku, ruku ispruženih prema uplakanom djetetu. Zanimljivo je da se koju godinu poslije nesreće Zagrebom proširila priča da je na kolodvoru zaista postojao nekakav „streljački vod“. Govorilo se da je vojna policija odvela grupu kradljivaca iza ložionice i smaknula ih po kratkom postupku. Bez suđenja i presude. Jedini osuđeni zato što je 30. kolovoza 1974. godine ekspresni vlak broj 10410 na liniji Atena - Zagreb - Dortmund na zagrebačkom Glavnom kolodvoru iskočio iz tračnica, su strojovođa Nikola Knežević i njegov pomoćnik Stjepan Varga. Knežević na 15, a Varga na osam godina zatvora. Istragom je ustanovljeno da su radili 45 sati bez prekida. Usput recimo, danas je propisano da ti radnici ne smiju raditi dulje od devet sati u dnevnoj smjeni i dulje od osam sati u noćnoj smjeni.
Zajednička grobnica
Osuđeni su jer su s više od 102 kilometra na sat na samom istočnom ulazu u Glavni kolodvor u smrt odveli 152 putnika, a 90 ih je teže ili lakše ozlijeđeno. U vlaku je inače bilo oko 400 ljudi. Poginuli, a neidentificirani putnici pokopani su u zajedničkoj grobnici na Mirogoju o kojoj se brinu Hrvatske željeznice, a lokomotiva vlaka nazvanog „vlakom smrti“danas je u Hrvatskom željezničkom muzeju. Na području središnjeg planinskog platoa u južnoj Norveškoj, površine 8000 četvornih metara, obitava oko 10.000 sobova Cijelo polje puno uginulih sobova. Na taj su prizor djelatnici norveškog nacionalnog parka Hardangervidda naišli kad su u petak obilazili područje nakon velike grmljavinske oluje. Udarom munje uginula su 322 soba od njih 10.000 koliko ih obitava na području ovog središnjeg planinskog platoa u južnoj Norveškoj površine 8000 četvornih metara. Norveški stručnjaci kažu kako ne pamte pomor ovakvih razmjera. – Životinja koja najviše stradava od udara munje je ovca, pa tako u Hrvatskoj na godišnjoj razini ugine barem jedno stado – kaže Rade Popadić, osnivač Crometeo. hra, udruge ljubitelja meteorologije. Razlog tomu je, kaže Popadić, što njihova vuna proizvede najviše elektriciteta. Tako su i sobovi, izgleda, na jednom kupu, a u opasnosti se zbijaju, stvorili električni naboj koji je privukao munju, a prednje i zadnje noge bile su idealan “vodič” za cijeli strujni krug. Snaga munje iznosi oko milijun kilovata, dok sušilo za kosu ima snagu od 1 kW.
Snaga munje iznosi oko milijun kilovata, dok sušilo za kosu ima jačinu od 1 kW