JELENA VELJAČA

Kod nas se na zaposlene žene gleda kao na ambiciozne luđakinje Autorica serije Prava žena otkriva ima li materijal za Oscara, je li ikada bila pod političkim pritiskom pri pisanju scenarija, ali i koliko ju je suprug promijenio

Scenaristica, producentica, glumica, majka supruga... prava žena. Sve je to, pa i više, Jelena Veljača, s kojom smo popričali o strastima, braku, planovima, odgoju, ali i novoj seriji “Prava žena”, koju i autorski i produkcijski potpisuje, a koja večeras starta na RTL Televiziji.

Kako je nakon tri godine pauze od serija vratiti se mašineriji 24-satnog radnog vremena?

Nije lako, posebno s obzirom na to da sam u međuvremenu rodila i da moje dijete ima samo osam i pol mjeseci. Vratila sam se na posao kad je Lena imala samo mjesec dana. Da oko sebe nemam suradnike kojima mogu apsolutno vjerovati i na koje se mogu osloniti, teško bih posao i majčinstvo uspjela uskladiti. Isto tako, da nema mog muža koji je sad pred prikazivanje većinu obveza oko Lene preuzeo na sebe, bilo bi mi silno teško, gotovo nemoguće.

Što vas je inspiriralo za scenarij “Prave žene”?

To je izuzetno kompleksna priča s mnogo nijansi, od ljubavne priče između osamljene poslovne žene i jednog zagrebačkog mangupa do koketerije sa satirom, što je u osnovi meni najbliži format, ali osnovna ideja – nezreo otac koji naglo mora odrasti kad shvati da mu je kći postala žena, nešto je što sam u stvarnosti gledala na mnogo primjera oko sebe. To je tipična priča ovog podneblja, u kojem su očevi često neodgovorni, koja je istovremena i stvarna i izuzetno duhovita i emotivna. A valjda me i majčinstvo povuklo da pišem o roditeljstvu...

S vama na projektu radi deset scenarista, što je veličanstvena promjena od dana kada ste serije od 160 epizoda pisali sami?

To sam iskustvo prošla prije točno deset godina i doista ga više ne bih ponovila. Iz današnje perspektive, nemam pojma kako sam to izvela. Čini mi se nemoguće. Valjda sam bila dovoljno mlada da povjerujem i sama u tu ludost, a znate kako to ide, kad u nešto vjeruješ, to postaje istina... Danas sam okružena fantastičnim piscima. S mnogima ne radim prvi put. Nataša Buljan, glavna spisateljica, kreativna je snaga koja je stajala i iza “Stelle”. Svatko od nas ima svoj omiljeni lik. Ja nekako najviše uživam pisati ljubavne scene između Nikole, tog šarmantnog bitange, i Nataše, naoko hladne producentice koja u sebi skriva svu krhkost, ali i hrabrost prave žene.

Puno putujete, gledate predstave u New Yorku, Parizu, Londonu... Kakvima vam se poslije tog iskustva na sceni čine naši glumci?

Najtalentiraniji na svijetu! Nataša Janjić kalibar je najboljih europskih glumica današnjice. Scene koje su Elizabeta Kukić, Pero Juričić, Petar Ćiritović i Filip Juričić snimili za ovu seriju, vjerujte mi, to je ono što se u industriji zove “materijal za Oscara”. Na žalost, neće ga dobiti, ali ja vjerujem da će dobiti ljubav publike.

Kojim ste se motivima vodili u odabiru glumačke ekipe?

Uvijek istima: tko je najbolji glumac za određenu ulogu i tko je najbolja glumica za tu ulogu? To nema veze s privatnim odnosima, prijateljstvima, personalnim preferencijama. Ima mnogo odličnih glumaca u Hrvatskoj koji nisu u projektu samo zato što nije bilo uloge za njih. Već u prvim danima smišljanja osnovne priče, znala sam da želim da ulogu Nataše igra Nataša Janjić, a ulogu Nikole Filip Juričić.

Jeste li ranije imali više stvaralačke ludosti nego danas? Znate kako kažu, da zrelost i iskustvo znaju biti kočnica stvaralaštvu.

Ludosti jesam, sigurno, no to nema veze s kreacijom, više s organizacijom. Bila sam slobodna, nisam bila majka, mogla sam živjeti na setu, pisati do šest ujutro. A bila sam i mlađa, mogla sam ne spavati i izdržati sljedeći dan, mogla sam pisati na brodu, u autu, avionu, hotelu... Danas sam veća štreberica, što nije loše za ovako velike projekte.

Tko je ili što je za vas ‘prava žena’?

Jaka, samostalna, topla, iskrena, sigurna u sebe i dobra prema drugima. Ženama je mnogo teže na ovom svijetu. Biologija nas vuče k stvaranju obitelji, bilo kakve vrste zajednice, iskonski rečeno ognjišta, i to je predivno, od toga ne treba bježati. Ali, društvo od (nečije) žene i (nečije) majke, očekuje da se odrekne slobode koju imaju muškarci – slobode da radi, da stvara, da se ostvaruje na poslovnom planu. Ja to gledam svaki dan. Ne samo u ogledalu nego i kod svoje izvršne producentice, kod svojih spisateljica, kod svojih glumica, ma kod svih svojih kolegica. Muškarac ode od doma i zna da će sve funkcionirati dok ga nema. Žena ode od doma i između kadrova zove je l’ mali popio antibiotik, jesu li malu pokupili na baletu, tko je što i kako jeo, tko je što i kako kakao, je l’ mačka bolesna, ima li vode... A onda na to sve dođe naše društvo koje na nas “zaposlene” gleda kao na ambiciozne luđakinje. A onda na to sve dolaze razlike u plaći. U uvjetima. U odnosu prema nama. U kritikama. U očekivanjima. U poštovanju. Tko je prava žena? Ona koja se sa svime navedenim nosi bez ogorčenosti.

U čemu je ključ vašeg uspjeha u televizijskom poslu?

U ljubavi prema fikciji. Kao klinka gutala sam bajke, priče, romane. Znala sam hodati po ulici i smišljati priče, nesvjesna gdje sam. Kasnije sam se, na Akademiji, zaljubila u drame. A onda sam otkrila televiziju. Murphy Brown, Život na Sjeveru, Seks i grad, Gilmorice, Dražesni pupoljci svibanjski, Prijatelji, Hitna služba, Zapadno krilo, samo su neke od serija koje sam opsesivno gledala. I danas sam luda za dobrom TV fikcijom.

Maštam o reformi školstva, o slobodnom društvu. Ali čini se da samo maštam otvorenih očiju, zapravo nesvjesna gdje sam Ja sam dijete iz miješanog braka, ne mogu misliti drugačije nego otvoreno, bez nacionalističke histerije Živimo u društvu ekstremnih uvjerenja koje je osiromašeno, neobrazovano i iskorišteno za osobne potrebe nekolicine na vlasti

Djevojke, Dobra žena... Gledam ih noću, epizodu za epizodom, dok mi ne prokrvare oči...

Možda jedan dan osmislite neki hrvatski, nelicencirani reality show koji bi potpuno odgovarao našem mentalitetu?

Sumnjam, iskreno sumnjam. Reality televizija me ne privlači, ni kao gledateljicu ni kao autoricu.

Nakon deset godina glumačke stanke vratili ste se na daske u predstavi “Prava stvar” i tu “sreli pravu stvar”... Partner vam je bio današnji suprug Dražen Čuček. Slovite kao osoba sklona velikim planovima. Jeste li sami sebe iznenadili brzinom razvoja te ljubavi?

Zaista slovim kao osoba koja planira? Tko god je prodao tu urbanu legendu, lagao je. Ja sam kaotična, neuredna i impulzivna. Ljudi koji rade sa mnom, na njihovu žalost, to najbolje znaju. Tako da je brzina te ljubavi za mene zapravo posve prirodna stvar.

Dok vi radite, vaš suprug je na rodiljskom. Pa on je savršen! Pohvalite ga još malo... Čime vas je osvojio?

Talentom, karizmom i iskrenošću. On ne zna lagati. Što je zaista nevjerojatno osvježenje. Muškarci današnjice, naime, većinom ne znaju biti iskreni.

Prije majčinstva znali ste biti nepravedni prema prijateljicama s djecom koje kasne, doje u javnosti, govore o djeci. Jeste li vi danas mama koja noć izgubi čavrljajući s drugim mamama?

Noći još uvijek provodim dojeći bebu, tako da doista nemam ni snage ni vremena za dopisivanje. Ali da, aktivna sam u nekim grupama mama na Facebooku, puno čitam o odgoju, prehrani i općenito brizi oko djece... I da, doista mislim da majčinstvo u svoj svojoj težini (ali i ljepoti) možeš spoznati tek kad si u tim cipelama.

Koliko vas je kći Lena promijenila kao osobu?

Ne osjećam neku posebnu promjenu, no vidim da sam s njom beskrajno strpljiva, da usporim, da pratim njezine potrebe i ne namećem svoj ritam... Iskreno, mislim da me više promijenio Dražen i naš odnos. Ta vrsta mira bila mi je potrebna.

Lena je glumački već debitirala u seriji. Ne strahujete li od potencijalnog štetnog utjecaja njezine prerane izloženosti medijima?

Uopće ne razmišljam u tako fatalnim parametrima. Lena je snimala pola sata, ona je to doživjela kao igru, i u seriji se pojavljuje u doslovno dva kadra. Meni je to simpatično, ali ne mislim da će je odrediti ni na kakav način.

Koje su vam odgojne metode prioriteti?

Ljubav, strpljenje i blagost. Velikodušnost i osluškivanje njezinih želja i potreba.

Bez zadrške govorite o svemu, sigurno imate čvrst stav o društvenom stanju u zemlji?

Uz opasnost da zvučim kao salonski ljevičar, ja doista vjerujem u socijalnu demokraciju, u obrazovanje, u slobodu, bratstvo i jednakost. Kod nas je demokracija samo privid, mi živimo u izuzetno raspolovljenom društvu ekstremnih uvjerenja koje je osiromašeno, neobrazovano i iskorišteno za osobne potrebe nekolicine ljudi na vlasti. Neki od njih su u zatvorima, neki u pritvorima, neki na suđenjima, neki na groblju, ali ostaci takve manipulacije narodom vidljivi su na svakom koraku, posebice u pravnom sustavu, u državnim institucijama... I, da se vratim na svoj posao, i na nacionalnoj televiziji.

Nepopravljiva ste ljevičarka. Niste promijenili stranu na kojoj “igrate”?

A kako bih? Ja sam dijete iz miješanog braka, s tim da su se moji roditelji upoznali 1979., kad miješani brak nije imao nikakvo značenje. Bili su ljubav iz nebodera u Zagrebu, a ne Hrvatica i Srbin, ili hrvatska Srpkinja i bosanski Hrvat, ili dalmatinski Srbin i Crnogorka... Shvaćate što vam želim reći. Odgajana u ateističkom duhu, ali ne i da se ne poštuje Crkva, odgajana tako da doista nisam znala prepoznati koje je srpsko, a koje hrvatsko prezime... Zatim, ja sam dijete grada, završila sam umjetničku akademiju, puno sam putovala... Ja ne mogu misliti drugačije nego otvoreno, bez nacionalističke histerije.

Koje promjene primarno očekujete u skoroj budućnosti?

Kad bismo barem uskoro vidjeli promjene! Maštam o reformi školstva, ali ona je odgođena. Maštam o slobodnoj nacionalnoj televiziji, maštam o slobodnom društvu. Izgleda da opet, kao u djetinjstvu, samo maštam otvorenih očiju, zapravo nesvjesna gdje sam.

Jesu li vam ikada pokušali politički diktirati kako da pišete scenarije? Aludiram na povijesnu seriju “Ponos Ratkajevih”.

Jesu, i to sponzori koji su utjecali na tadašnju vladajuću kliku HTV-a. Doslovno mi je rečeno: “Nemojte opisati ustaše tako zločestima.” Želudac mi se prevrnuo, ali sam smogla dovoljno snage da kažem da mi ne pada na pamet fabricirati prošlost, i nastavila sam po svom. Serija “Ponos Ratkajevih” prikazana je do kraja, a ja sam, zajedno sa svojim kolegicama, scenaristicama Jelenom Svilar i Moranom Foretić, sačuvala obraz pred samom sobom.

Winston Churchill je rekao: “Kad ti se čini da prolaziš kroz pakao, samo hodaj dalje.” Jeste li u životu osjetili taj trenutak?

Jesam, kad mi se raspadao prvi brak.

Kako stojite s kompromisima?

Ja bih rekla: odlično. Moji bi suradnici rekli: nikako. Istina je vjerojatno negdje na pola puta.

Čini se da imate nezaustavljivu ambiciju. Što je na vrhu piramide planova i želja?

Mislim da uopće nije pitanje ambicije. Mislim da je posrijedi to što imam urođene i stečene radne navike i potrebu da sve čega se prihvatim napravim najbolje što mogu. Zapravo sam jako lijena. Voljela bih da si mogu priuštiti da ne radim, ležim uz bazen pokraj svoje kuće na moru, s mužem i djetetom. Ali, ne mogu. Pa radim, najbolje što znam.