Pogled s terase hotela Korčula na jugoslavensku prošlost i hrvatsku sadašnjost i budućnost

Nema više u Hrvatskoj nijednog većeg medija koji ima dovoljno volje, snage i ljudi da barem dostojno najavi i zabilježi, a kamoli kritički poprati sva kulturna zbivanja kojima vrve ovi posljednji ljetni i prvi jesenski dani. Primjerice, samo na glazbenom polju Zagreb se programima u Lisinskom ovog tjedna bez ikakva srama može usporediti sa svjetskim metropolama. Štoviše, mnogi bi nam gradovi pozavidjeli na izvedbi monumentalne Schönbergove kantate Gurre-Lieder. U tom velikom projektu, koji je na pozornici okupio čak 280 pjevača i svirača, na inicijativu i pod vodstvom maestra Nikše Bareze udružile su se Hrvatska radiotelevizija i Opera HNK sa svojim orkestrima, zborovima i solistima, Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu i dvorana Lisinski. Na istoj je pozornici novu sezonu svečano otvorila i Zagrebačka filharmonija, počele su još jedne Varaždinske barokne večeri, a sjajne programe, uključujući i praizvedbe novih djela hrvatskih skladatelja i natjecanje mladih glazbenika, nudi i Samoborska glazbena jesen. Zahuktava se nova sezona i u kazalištima, otvaraju se izložbe, među njima i ona važna Giacomettijeva u Umjetničkom paviljonu. Ukratko, Hrvatska se predstavlja ovih dana kao glazbena i kulturna velesila, kao da nismo zemlja s jednim od najbjednijih proračunskih izdvajanja za kulturu. Kako? U prvom redu zahvaljujući požrtvovnosti i entuzijazmu ljudi koji žive mnogo više za kulturu i umjetnost nego od njih. To ljepše, bolje, svjetlije, plemenitije i kreativnije lice naše države, ali i čitave Europe predivno je zasjalo u prvoj polovici rujna i na hrvatskom jugu, u petom izdanju Korčulanskog baroknog festivala. No u tom ogledalu još se jasnije odražavaju tamne sjene i teški oblaci nadvijeni nad hrvatskom i nad europskom kulturom. U razgovorima s umjetnicima nakon sjajnih koncerata česta je tema bila neizvjesnost i pitanje zašto se naša zemlja i naš kontinent sve više udaljavaju od kulture, najbitnije sastavnice naših identiteta. Recimo, u Korčuli i Veloj Luci gostovao je i Barokni orke- star Europske unije. Sastavljen je od mladih glazbenika iz mnogih zemalja. Nekada član, a danas, kao jedno od prvih baroknih gudala Europe, na mjestu koncertnog majstora sjedi hrvatski violinist Bojan Čičić. Govorio mi je o vlastitim novim projektima, uključujući i izvedbe i snimanja glazbe Ivana Jarnovića, za koje je sve teže prikupiti novac. Također, budućnost samog Baroknog orkestra Europske unije, kojem je sjedište do sada bilo u Oxfordu, postala je još neizvjesnija nakon što su Britanci na referendumu glasali za izlazak iz EU. Mnogi umjetnici, pa tako i Bojan Čičić, koji je inače i profesor na uglednom Royal College of Music, već razmišljaju o napuštanju Ujedinjenog Kraljevstva. No i u samoj Europskoj uniji bruxelleski birokrati i korporativni mozgovi sve više o kulturi razmišljaju, kada uopće razmišljaju, kao o luksuzu i proračunskom teretu. Uostalom, upravo u Hrvatskoj sva ova kulturna ponuda kojom se možemo ponositi sve je češće iznad mogućnosti prosječnog građanina, ljubitelja te iste kulture. Bila je to jedna od tema o kojima je raspravljala i vlada u sjeni, kako sebe duhovito naziva društvo koje se svakog jutra okuplja na terasi hotela Korčula, jer mandat im svakog dana istekne ubrzo iza podneva, kada sjenu i hladovinu na terasi s divnim pogledom na Pelješki kanal rasprše sunčane zrake. Ta gospoda, s kojom mi je veliko zadovoljstvo i čast za svakog Korčulanskog baroknog festivala sjediti i razgovarati, ljudi su u lijepim i zrelim godinama svojih života. Svi su oni redom bili graditelji zemlje u kojoj živimo. Većina njih, dok su bili u naponu životne snage, zauzimala je važna i istaknuta mjesta u privredi, medicini, znanosti, kulturi. Gradili su ceste kojima se i danas vozimo, vodovod iz kojeg se i danas pije voda, osnivali bolnice u kojima se i danas liječe ljudi, razvijali brodo- gradnju od koje danas nije ostalo gotovo ništa, brinuli se o baštini koju su naslijedili i o kojoj i danas pišu knjige, predavali na fakultetima koji i danas školuju nove naraštaje, oblikovali društvo u kojem i danas živimo. Ali, o strahote, većina njih bili su komunisti, a i oni koji nisu bili su i ostali nepopravljivi ljevičari, odani idejama društvene solidarnosti i odgovornosti, ravnopravnosti svih ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Zato se tih festivalskih baroknih dana u njihove razgovore nekoliko puta, nakon svojih učestalih istupa s crkvene i televizijske propovjedaonice, uvukao i biskup Vlado Košić. Bilo bi zanimljivo sisačkog monsinjora dovesti na tu hotelsku terasu da tim ljudima objasni kako su bili kotačići jugoslavenskog režima koji nije bio ništa drugo nego isključivo zločinačka, protunarodna, antikatolička i protuhrvatska mašinerija. Volio bih svjedočiti tom razgovoru biskupa i ljudi čija su životi i djela ugrađeni u današnju hrvatsku državu, osim ako ih ta ista država i veliki rodoljubi koji su je do sada vodili nisu uspjeli rasprčkati i razgraditi. A znam što bih i sam rekao biskupu. Ako je SFRJ bila samo jedna zločinačka država, onda smo, gospodine Košiću, i vi i ja bili kolaboracionisti tog režima. Jer, dok smo bili kolege na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, naš je prijateljski kružok razgovarao o kulturi, umjetnosti, glazbi, književnosti i, naravno, teologiji. O svemu onom na čemu i danas, kao i onda, počivaju naš ljudski identitet, dostojanstvo i sloboda. Da, podrazumijevala se i želja za demokracijom, ali niti smo se osjećali kao obespravljeni robovi niti smo kovali planove o rušenju zločinačke Jugoslavije, koje se danas vi sjećate isključivo sa zgražanjem i gorčinom. Sve zločine treba zauvijek osuđivati, ali svođenje svega što je postojalo na zločinački režim ne rasvjetljuje prošlost, ne čini nimalo boljom sadašnjost niti pokazuje put u humaniju budućnost. To je moja pouka ovogodišnje škole ljudske prisnosti i života na terasi hotela Korčula, uz odjeke glazbe, tog ljepšeg lica Hrvatske, Europe i svijeta.

Ako je SFRJ bila samo zločinačka država, onda smo, biskupe Košiću, i vi i ja bili kolaboracionisti