Misa se može služiti i za Antu Pavelića i za Josipa Broza Tita
Što je grešnik veći, molitve su to potrebnije. Drugo je pitanje političke mudrosti u ovakvim situacijama Misa za ustaške generale u crkvi Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu nepotrebno je uznemirila duhove, barem što se tiče Crkve. Naime, za Crkvu je svejedno za koga je misa „plaćena“, kako se to narodski kaže. To mogu biti i ustaše i partizani, Crkvi je svejedno. Bilo koji vjernik, hipotetski, može misnu intenciju (nakanu) dati za bilo koga, u ovom slučaju od Ante Pavelića i Maksa Luburića do Josipa Broza Tita i Draže Mihailovića. Svećenik je dužan, na početku mise, izreći tu nakanu i pročitati za koga se služi ta misa, baš kao što je tijekom mise dužan moliti za duše onih koje su mu preporučene. Na taj način, prema crkvenoj praksi, misno slavlje nikako ne postaje slavljenje onoga čije je ime u misnoj intenciji, tj. u ovom konkretnom slučaju nije nikakvo veličanje ustaštva ili ustaških zločina, koje su počinili generali za koje je „plaćena“misa. Štoviše, Crkva moli za grešnike, pa i putem misnih intencija. Što je grešnik veći (kao što je grijeh ubojstva nevinih do neba vapijući), molitve su to potrebnije. Pa i putem svete mise, koja je žrtva nad žrtvama. Crkva vjeruje da duše preminulih idu u čistilište, odakle ih upravo molitve živih mogu izbaviti na putu prema raju i susretu s Isusom Kristom. Dakle, molitva za duše grešnika je neupitna. Dakako, posve je drugo pitanje političke mudrosti i društvene svjesnosti u ovakvim situacija- ma. Čak i duhovne zrelosti, jer se razmetanjem misama i molitvama poput ovih ne samo raspiruju nesnošljivosti (koje bi svakom vjerniku trebale biti strane) nego i nepotrebno potencira vlastita nezrelost. Naime, svećeniku je dovoljno izreći da je riječ o misi npr. „za jednoga Antu“ili „jednoga Josipa“. A onome tko ju je „platio“i dragome Bogu poznato je je li riječ o npr. Paveliću, Brozu ili nekom drugom. Sve drugo je za ljudske obračune, kao što smo i sada mogli posvjedočiti.