Izložba tandema Bachrach & Krištofić vizualni je podsjetnik popkulturnih mijena
Massimov nastup, zapravo gitaristički recital, prošli ponedjeljak održan je u sklopu izložbe „Bachrach & Krištofić = Dizajn & Fotografija“u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, bio je samo šlag na torti retrospektivne izložbe tandema Sanje Bachrach i Marija Krištofića. Prijateljska gesta čak, jer Massimo je danas pop-zvijezda i ne svira svuda, a vrlo rijetko samo gitaru. No, prvi album grupe Dorian Gray „Sjaj u tami“bio je dobar početak, a pogotovo efektna omotnica koju su napravili upravo Bachrach i Krištofić i stvorili Maxu (kako su tada dominantno znali Massima), vizualni identitet za poželjeti.
Vezani za glazbu
Dapače, mnogi su taj album, osim naslovnog hita, zapamtili upravo po toj efektnoj naslovnici koja je zahvatila duh vremena i u domaćem albumskom prostoru značila da idemo ukorak sa „scary monstersima“zapadnog svijeta. U idućih 35 i kusur godina, osima likovnog rada, izložbi, prestižnih kataloga, suradnji s kazalištima i ostalih projekta, Bachrach & Krištofić dizajnirali su mnoge omotnice ploča. Vizualije kojima su dijelu domaće pop i rock scene stvorili identitet koji je mnogima često bio prečac do glazbe, CD-a, vinila ili kazete. Ne kaže se uzalud da fotografija govori tisuću riječi, a drugačija, „čudna“, inventivna fotografija pogotovo. Stilizirane, „obojene“, promišljene fotografije Krištofi- ća u zajedničkoj manufakturi sa Sanjom Bachrach dobile su dodatnu grafičku nadgradnju i dizajnersku dimenziju, koja je bila ne samo pamtljiv dizajn i autohtono umjetničko djelo već i zaštitni znak, često dugotrajniji od glazbe koja je unutra bila zapakirana. Malo je domaćih dizajnera izdržalo tako dugo kao oni baveći se svojim osnovnim poslom i meandrirajući između urušene glazbene scene, površinskog galofak dizajna koji viri gdje god se okrenete i tržišta koje, za razliku od svjetskog (dakako, većeg i bogatijeg), često nije imalo sluha ni za glazbu, a kamoli za grafički dizajn iste te glazbe. Mogli bismo brutalno iskreno reći i ovako; nabrojite jednog, ali samo jednog, dizajnera s početka osamdesetih koji se kod nas i dalje bavi svojim poslom u onom tadašnjem, izvornom obliku, a da je ostao vezan uz glazbu? Možda doma privatno. Budući da osobno znam koliko su Sanja i Mario vezani uz glazbu i da su njezini ozbiljni potrošači i poznavatelji, ta privatna fascinacija svijetom iz kojeg su izrasli vjerojatno im je u težim trenucima samopropitkivanja pomogla da lakše idu dalje. Dapače, sjećam se iz prve ruke koliko smo znali debatirati o vinilima i CD-ima, analognom zvuku i digitaliji, mnogim perifernim pitanjima na tržištu gdje ni jedno ni drugo ni treće nije presudno publici. Publici koja više čak i ne „skida“glazbu nelegalno, nego je samo „klika“po Jubitu i sličnim servisima, u podebelo komprimiranoj mp3 formi, a i (ukupna) slika joj ne mora biti „velika“i široka. Ne samo da im nije bitna zvučna slika glazbe, nego ni ona vizualna. Ozbiljnim talentom, trudom i tvrdoglavošću, kako za svoj posao tako i za „plivanje“među piranama, Bachrach i Krištofić uspjeli su, uz druge stvari, održati „sliku“o glazbi kod nas u trenucima kad je i sama glazba postala nebitna mnogima. Stoga je izložba „Bachrach & Krištofić = Dizajn & Fotografija“ne samo dokaz privatne fascinacije nego i profesionalne izdržljivosti na tržištu koje uopće nema iste parametre i svjetonazorske okvire pa ni masovnost i prodaju kao u svijetu, koja dopušta autorima da se lakše diše i živi.
Angažman autora
Za razliku od tog svijeta – dakako, zapadnih imperijalističkih rock-hegemona – gdje se skupe rock-monografije, katalozi i knjige s i o rock-dizajnu prodaju kao halva, a izložbe s rock-tematikom dohodovna su industrija, kod nas se većina toga svodi na (skoro) isključiv angažman autora samih. Što, dakako, ne znači da oni nisu poslovno uspješni i sposobni, ali, kladio bih se, polovica ovoga što možete pogledati na izložbi Bachrach i Krištofića u MUO produkt je isključivo privatnih inspiracija i aspiracija pomiješanih s instinktom za preživljavanje. Prvi sam ih put upoznao 1997. preko Darka Glavana, kada su radili dizajn i grafički prijelom naše knjige „Rolling Stones – Rock’n’Roll Babilon“. Kao što ni tada knjige o rocku kod nas nisu bile ono što su kasnije postale, a danas opet prestale biti (dapače, ta knjiga bila je prvo slično domaće izdanje nakon Glavanove i Vrdoljakove knjige „Ništa mudro“o Bijelom dugmetu iz 1981.), tako je i vizualizacija rocka i pop-kulture danas u rukama samo nekolicine ljudi. Stoga, umjesto faktografskog nabrajanja svega što su Sanja Bachrach i Mario Krištofić napravili, izložili i „ skuhali“unatrag 35 godina (a jako dobro kuhaju), najbolje je otići u Muzej za umjetnost i obrt i pogledati izložbu koja doista jest umjetnost i obrt, primijenjeni naravno; vizualni podsjetnik popkulturnih mijena koje su nam se događale, ali i onog dobrog što smo svakako, a nismo, trebali zadržati. Na sreću, ostalo je zabilježeno. Stoga, ako Stonesi imaju izložbu u londonskoj Saatchi Gallery, Bowie u Bologni, mi imamo Bachrach & Krištofić u Muzeju za umjetnost i obrt.
Ako Stonesi imaju izložbu u londonskoj Saatchi Gallery, Bowie u Bologni, mi imamo Bachrach & Krištofić u Muzeju za umjetnost i obrt