Hrvatski hibridi kukuruza pajdaš i mejaš osvajaju Europu
BC Institut domaćim kukuruzom uspješno parira Pioneeru i drugim multinacionalkama
'RATAR JE ALFA I OMEGA' Osam do deset godina u prosjeku prođe od ideje do registracije hibrida, stoji mnogo, no na kraju je ratar taj koji odlučuje IVICA IKIĆ predsjednik uprave BC Instituta
Monsanto, Syngenta i drugi divovi sve su veći i gaze većinu domicilnih tvrtki pred sobom, no BC-ovo sjeme prodaje se u 18 zemalja Sjeme mora dati biljku ili te više nema – kaže Ivica Ikić, predsjednik uprave BC Instituta iz Rugvice, koji svih ovih godina na našem tržištu i šire uspješno vodi bitku s multinacionalkama poput Monsanta, Pioneera, Syngente... Ne mogu poput njih agresivno darovati vreće i vreće besplatnog sjemena uokolo ne bismo li privukli kupce, no kvaliteta koju crpe iz domaćih sorti kukuruza i drugih ratarskih kultura razlog je što je ova znanstveno-istraživačka institucija za oplemenjivanje i proizvodnju bilja i nakon 119 godina opstala na tržištu.
Odlični prinosi
I ne samo na domaćem tržištu! I na poljima na Azorskim otocima usred Atlantskog oceana ovih se dana brao pajdaš i drugi hibridi BC-ova kukuruza na gotovo 1000 hektara, koji se u ovom poljoprivrednom kraju orijentiranom na proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda upotrebljavaju za silažu za prehranu stoke. Iako se polja u Portugalu navodnjavaju, na ovom bajkovitom otoku, gdje uz kukuruz rastu i ananas, agrumi, čajevi... za to nema potrebe, smije se Ikić. A prinosi su veliki, čak 70 do 80 tona silaže po hektaru, nerijetko i 90 tona, dok i veliki sustavi u nas, koji kukuruz siju nešto rjeđe, ostvaruju 50 do 60, a najviše 70 tona. Ikić kaže da su na Azorima uz pomoć portugalskog partnera, tvrtke Tesauro de Naturesa počeli s 300-tinjak hektara BC-ovih hibrida. No dobar glas daleko se čuje, tim više što su tamošnji farmeri skloni isprobavanju novih sorti. Kukuruz BC Instituta, među kojima je najpopularniji pajdaš te Bc 6661, Bc 418 B, Bc 572 i Bc 5982, tako danas u Portugalu, gdje se prije desetak godina krenulo s neznatnom količinom, pokriva više od 4000 hektara, najviše oko gradova Esposendea i Barcelosa. – Oko 70 posto naše proizvodnje sjemena prodamo na domaćem tržištu, a ostatak u izvozu. Osim u Portugalu, postojimo još u 17 zemalja – Španjolskoj, Francuskoj, zemljama u okruženju, Mađarskoj, Rumunjskoj, Rusiji... U Turskoj imamo svoju tvrtku gdje smo uložili 2,5 mil. eura u izgradnju dorade te odatle poslujemo i s Iranom, Kazahstanom i Azerbajdžanom. Volio bih znati koja još hrvatska tvrtka drži 3-4 posto udjela na tom velikom tržištu, koliko mi imamo u kukuruzu. U Srbiji smo prije dvije godine kupili tvrtku za doradu u Kuli... – priča Ikić, ističući kako BC Institut posljednjih pet godina raste, lani čak 15%. Prihodi su iznosili 85 mil. kuna, a BC-grupe 130 milijuna. Brzi su na terenu, fleksibilni, a zbog velike potražnje šire portfolio i na suncokret, uljanu repicu i soju.
Teško, ali opstaju
Ove godine u Hrvatskoj će se požnjeti oko 2 milijuna tona kukuruza, od kojega je oko 30% poteklo iz sjemena BC Instituta, no žalosti što će većina završiti u izvozu s obzirom na to da Hrvatska više nema ni stoke ni industrije koja bi ga potrošila. Na domicilnom tržištu na kojemu je uz njih “preživjela” još samo jedna sjemenarska kuća, najveći im je konkurent Pioneer za kojega je teško reći je li ispred ili iza njih za nekoliko postotaka. No dok se najveći sjemenarski i kemijski divovi poput Bayera i Monsanta, Syngente i ChemChine, Dow Chemicala i DuPonta posljednjih godina spajaju i postaju još veći, gazeći domicilne sjemenarske kuće pred sobom, Ikić zna kako je još puno mukotrpnog rada kako bi hibride pajdaša, mejaša, dugog, kekeca, klipana, riđana, alibija, thrillera... te još mnogo njih koji danas umjesto imena dobivaju brojke BC Institut sačuvao od zaborava. Pajdaš je zadnjih šest godina u nas najprodavaniji hibrid kukuruza, a vole ga i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Turskoj... – Kontrole su stalne, u polju, doradi... Kukuruz mora biti otporan na bolesti, na polijeganje... Od stvaranja nekog hibrida do testiranja i registracije u prosjeku prođe i deset godina, no na kraju ispadne da mu je najteže dati ime – otkriva Ikić. Otkako smo ušli u EU, sve kulture registrirane na intratržištu moraju imati imena koja se razlikuju u najmanje dva slova pa je tako i BC-ov Dikan preimenovan u brojke, koje su nepresušan izvor kombinacija.